• !FOTO 01-0177
  • !FOTO 02-0232
  • VH-Majke-Presuda-Karadzicu-7

  • VH-Srebrenica-2

  • VH-Srebrenica2015-27

  • VH-Trnopolje-Sudbin-Music-6
  • EASTERN BOSNIA - APRIL 2001: This are my grandmother’s hands. She survived two wars. 2nd World War and the Bosnian war for independence. Most of her family was exterminated in 2nd world war. Pretty much the offspring of the people that killed her family in 2nd world war committed atrocities in Bosnia in early 90’s. Eastern Bosnia is on the border with neighboring Serbia with river Drina as a natural border. Through the history Bosnia was always a border country between East and West, during the Ottoman period it was the border post towards Austrian empire, before that it was border between Eastern and Western Empire. This position made Bosnia quite a unique conglomerat of ckutures,traditions,religions. Other than that it didn't bring us too much good. When the war was over, a foreign journalist came to interview my professor of poetry, Marko Vesovic. Entering his appartment, the journalist noticed my professor's dog who was lying in a corner. 'What remarkable blue eyes he has,' the journalist said. 'Well, you see,' explained my professor, 'the dog used to eat the same food we ate during the war. Now he is blind. Dogs are ageing seven times faster than we do, so with us it is different. We still have to wait for the effects on us. I never witnessed a mortar shell exploding in front of the people in the market place or a sniper shooting someone in front of my high school. I was always a couple of seconds or minutes late, or I would pass by the market place just before the shell exploded and killed more than sixty people waiting to buy groceries, or I would be running in a dark street with broken glass falling on me. But I've seen people cleaning the streets after shelling, I've seen what was left of a young man after a thirty-kilo shell exploded near him, and I've also seen the face of woman who survived this unhurt. Lately, when I was in Jerusalem for the first time, I wanted to visit the Al-Aksa mosque. At the entrance I was stopped by an Israeli soldier, a native Russian, and an Arab guard of the mosque. 'You are not allowed to enter,' said the soldier. 'You are not Muslim.' 'But I am!' I insisted. They wouldn't believe me. In Italy, I told an acquaintance of mine that I was a Muslim. He was irritated. 'But then,' he said, 'you cannot be a European.' 'But I am!' I replied. The Turks have left us with an unsolved national question. Religion and culture have always been strongly intermingled in our country. When the Ottoman Empire conquered Bosnia in 1453, the strategy it used to establish its rule was Roman: Divide et impera. Religion was the vehicle. Favouring the Muslims helped the Turks run the country, but it divided the Bosnians. In the 19th century, during the era of Romanticism, when Central Europeans began to build up their ideas of nationhood based on concepts of cultural uniqueness, Bosnians developed their own cultural identities out of religious affiliations. But these cultural identities failed to develop into the idea of a Bosnian nation: Bosnian Catholics and Bosnian Orthodox were seduced by the ideas of a Great Serbia or a Great Croatia. Today Bosnia is a resort of moderate, autonomous European Islam. Actually most of the population are Christians: Orthodox and Catholics. The Arab countries were not too impressed by the Bosnian version of Islam and their help wasn't sufficient to help us defend ourselves against the former Yugoslav Army, one of the strongest armies in Europe. The body count in the recent war was almost all Bosnian Muslim, but for the first time in the last two hundred years we have a state of Bosnia and Herzegovina, a language that is recognized….We've never been closer to a nation. I'm afraid that the fact that Bosnians are white helped us a lot. Probably that's why it took only four years for NATO to intervene in Bosnia. Before the fall of Srebrenica, the UN safe haven zone, foreign involvement was on the level of bringing humanitarian aid, mostly only where the Serbian Army allowed, and counting the shells and bombs falling on Bosnian cities. Then after the fall of Srebrenica and the massacre of Bosnian Muslims that followed it, NATO bombed the Serbian positions and brought peace. The first shelling of their positions around Sarajevo came at night. I remember our windows, covered with humanitarian nylon sheeting with UN signs instead of glass, opening because of the detonations, this time on the Serbian side. My mother cooked a pie to celebrate it. Our lives during the war were reduced to the basics. Having a bath with five-litre canisters and then using the water for the toilet. Making meat pie without meat. We became experts at peeing in the dark. The  path to happiness was very short, and the learning curve was steep. Once we all adopted these vital skills, and even got used to our little limbo and for a moment stopped talking about peace, our politicians signed the peace agreement. We have a new anthem now. We also have a new flag. It shows a dark blue ground on which is placed a golden triangle, a row of golden stars on one side. The triangle is meant to represent Bosnia and the row of stars I guess imply the European Union. Today we have to stand in a queue to get a visa for every European country. The writer Ivo Andric, one of two Bosnian Nobel Prize winners, described Bosnia in one of his novels as a 'valley of darkness'. The valley is surely dark; it is dark with Bosnian blood, it is darkened by American ignorance and European impotence, it is dark because of the clouds above. Yet it is our valley (Photo by Ziyah Gafic/Exclusive by Getty Images)

  • Ziyah_Gafic_4_(c)ZiyahGafic

Razgovor o pravima porodica nestalih osoba sa širom publikom u Sarajevu

U periodu od 9. do 14. novembra 2011. godine, Sarajevo je bilo domaćin još jednog izdanja filmskog festivala o ljudskim pravima Pravo ljudski. Sa više od 100 projekcija, festival je ove godine dostigao svoj vrhunac. Organizatori su za zatvaranje festivala predvidjeli projekciju filma Patricia Guzmána Nostalgia for the Light, koji govori o nestalim osobama iz Čilea i njihovim porodicama. Prikazujući borbu žena koje su izgubile svoje supružnike, sinove, braću tokom Pinočeove diktature, Nostalgia for the Light pravi neverojatnu vezu između traganja za nestalim osobama kao dijela procesa pomirenja i astrologije kao procesa promatranje zvjezda i kroz njih, prošlosti. Kako bi iskoristili ovaj film da podignu svijest o stradanju i patnji porodica nestalih osoba iz cijelog svijeta, organizatori su me pozvali da predstavim rad TRIAL-a i odgovorim na pitanja vezana za kršenje prava porodica nestalih osoba iz  Bosne i Hercegovine. Poziv sam prihvatila sa zadovoljstvom, a isti je bio dočekan sa oduševljenjem i od strane mojih kolega.

Za mene lično bio je ogroman izazov pričati o zločinu prisilnog nestanka sa publikom koja nema puno znanja i informacije o ovoj tematici. Do tada, uvijek sam bila pozivana i učestvovala na događajima na kojim su prisustvovale osobe koje su direktno pogođene ovim zločinom ili oni koji rade sa njima. Međutim, ovaj put, morala sam objasniti kršenja prava porodica nestalih osoba publici koja ima vrlo ograničeno znanje o ovim problemima.

Organizatori su događaj zamislili na način da prvo predstavim rad TRIAL-a, a nakon toga odgovorim na dva pitanja koja mi je postavila kreativna direktorica festivala. Jedno od pitanja je bilo o samom zločinu prisilnog nestanka i njegovoj kompleksnosti, dok je drugo bilo o kršenjima prava porodica nestalih osoba. Pokušala sam objasniti kompleksnost zločina, sa pravnog aspekta i vezano za posljedice koje ostavlja na svoje žrtve. Na pitanje o kršenjima prava porodica nestalih osoba, potencirala sam pravo na istinu tj. dio koji se odnosi na pravo porodica da saznjaju sudbinu svojih najmilijih, kako bi ih mogli  sahraniti u skladu sa svojom tradicijom, religijom ili kulturom. Stavila sam akcenat na pravo na istinu zbog činjenice da se u samom filmu prikazuje borba žena iz Čilea koje su izgubile svoje najmilije i njihovo traganje pustinjom Atacama u nadi da će naići na posmrtne ostatke. Smatrala sam da je izuzetno bitno da upoznam publiku sa činjenicom da se više od 8000 osoba još uvijek vodi kao nestalo u Bosni i Hercegovini, da njihove porodice imaju pravo da saznaju šta se desilo sa njima, dok država ima obavezu dati odgovore. Također sam smatrala važnim napomenuti da je pravo na istinu i kolektivno pravo, te da svi građani i građanke Bosne i Hercegovine imaju pravo znati šta se desilo sa osobama koje se nestale tokom rata, jer bez tog saznanja ne može se doći do pomirenja. Međutim, svako pravo nosi i određenu orgovornost i zbog toga sam istakla da svi mi imamo obavezu da tragamo za istinom, bilo da je to kroz davanje pomoć udruženjima ili kroz vršenje pritiska na državne institucije da učine sve što je u njihovoj moći kako bi rasvjetlili sudbinu nestalih bosanaca i hercegovaca.

Iako sam na ovom događaju očekivala puno pitanja i znatiželju od strane publike da sazna što više o tome šta se dešava u zemlji povodom ovog pitanja, ono što sam dobila je bilo nešto sasvim drugačije. U publici su bili ljudi koji su htjeli pričati o Čileu, a ne o Bosni i Hercegovini, dok oni koji jesu dali konkretne, korisne komentare su bile osobe koje se na neki način bave ovim pitanjem, na primjer moje kolege iz TRIAL-a ili osobe iz institucije ombudsmena. Jedna je osoba podjelila svoje lično iskustvo iz drugog svjestskog rata kada je njegova baka izgubila 127 članova svoje porodice, koji se do današnjeg dana vode kao nestali. Nakon toga sam se zapitala da li smo zapravo tek sada spremni da pričamo o drugom svjetskom ratu, a ne o ovom nedavnom. Nadalje, osjetila sam da općenito ljudi – građani i građanke, te osobe koje žive u Bosni i Hercegovini, nisu još uvijek spremni ili voljni da pričaju o ovoj temi.

Nakon mojeg izlaganja i postavljenih pitanja i komentara, osjetila se jako teška i mračna atmosfera. Neki su ljudi plakali, drugi uzdisali. Uvjerena sam da su mnogi od njih napustili kino razmišljajući o položaju porodica nestalih osoba, te da će neki od njih prihvatiti moj poziv da se porodicama pomogne, između ostalog prisustvovanjem na protestima koji se svake godine 30. avgusta organizuju povodom Dana nestalih osoba. Napori organizatora festivala i TRIAL-a ipak su urodili plodom.

Susret sa predstavnicima vlasti

U periodu od 21. do 26. marta 2011. godine TRIAL je u Sarajevu sproveo niz aktivnosti, a naročito onih koje se odnose na članove porodica nestalih osoba iz rata i njihovu situaciju. U tom kontekstu, zajedno sa gospođom Lejlom Mamut (TRIAL-ovom koordinatoricom za BiH) i gospođom Selmom Korjenic (saradnicom za ljudska prava u Sarajevu) imala sam niz sastanaka sa različitim predstavnicima bh. vlasti, koji rade na temu nestalih osoba. Cilj navedenih sastanaka bio je prije svega, podizanje svijesti o raznim problemima sa kojima se svakodnevno nose članovi porodica nestalih osoba, kao i o njihovim pravima u skladu sa međunarodnim pravom, te odgovarajućim obvezama države BiH sparm istih.

Dana 21. marta 2011. imale smo priliku da se susretnemo sa gospodinom Jusufom Halilagićem, sekretarom Ministarstva pravde BiH, zaduženim za koordinaciju radne grupe koja vrši izmjene i dopune krivičnog zakona (kako na državnom, tako i na entitetskom nivou). Prije pomenutog sastanka poslali smo gospodinu Halilagiću svoj zvanični stav o postojećim nedostacima u kaznenom zakonodavstvu (kako na državnom, tako i na entitetskom nivou), u odnosu na zločine mučenja, prisilnog nestanka, silovanja ili drugih oblika seksualnog nasilja iz rata. Gospodin Halilagić je pokazao istinski interes za argumente iznijete od strane TRIAL-a, te je obećao da će ova pitanja uzeti u obzir i predočiti ih radnoj grupi koja se bavi izradom izmjena i dopuna bh. krivičnog zakonodavstva.

Istoga dana susreli smo se i sa nekoliko predstavnika Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), uključujući direktoricu ove organizacije, gospođicu Kathryne Bomberger, kako bi razgovarali o radu ICMP-a u BiH, planovima za budućnost i potencijalnim mogućnostima suradnje.

Dana 23. i 24. marta 2011. susreli smo se i sa predstavnicom Ustavnog suda BiH i gospođom Jadrankom Lokmić iz Odjela III Tužilaštva BiH. Sa obje ove sagovornice razgovarali smo o TRIAL-ovom zvaničnom stavu (potpisan i od strane Amnesty International-a, kao i šest udruženja porodica nestalih osoba) koji je prethodno dostavljen institucijama, a u kojem su iznešene zabrinutosti u vezi sistemskog problema nesprovedbe odluka Ustavnog suda, kao i kasnijeg nedostatka adekvatnih istraga protiv onih koji su odgovorni. Obje institucije pojasnile su svoj stav u vezi ovog pitanja, formulišući proceduralne i suštinske aspekte problema. Čini se kako sadašnji sistem nije učinkovit, te su obje institucije izrazile interes za proučavanje mogućnosti alternativnih rješenja. TRIAL će nastaviti praćenje ovog procesa, te će o istom nastaviti informisati međunarodne mehanizme i institucije, koje uz sve veću zabrinutost prate ovaj problem koji ugrožava vladavinu zakona.

Također 24. marta 2011. godine imale smo priliku da se sastanemo i sa gospođom Salihom Đuderijom iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, kako bi razgovarali o općim stanjem izvještavanja BiH pred UN-om, o stanju neriješenih predmeta pred Komitetom za ljudska prava, kao i potencijalnom predstojećem pozivu od strane BiH, specijalnom predstavniku UN-a o nasilju nad ženama, njegovim uzrocima i posljedicama. Istoga dana sastale smo se i sa gospođom Zikretom Ibrahimović, zamjenicom Glavnog državnog agenta za zastupanje Bosne i Hercegovine pred Europskim sudom za ljudska prava, kako bi razgovarale o statusu 14 aplikacija podnijetih Evropskom sudu od strane TRIAL-a, interesujući se za perspektivu ovih slučajeva. Oba sastanka bila su veoma korisna, a naše sagovornice pokazale su izuzetnu kooperativnost i suosjećajnost.

Iako je ova cijela sedmica bila veoma zahtjevna iziskujući dosta napora, u isto vrijeme je bila i vrlo obećavajuća.  Sami susreti tokom ovih dana pokazali su da TRIAL, iz dana u dan postaje sve više prepoznat kao legitiman sagovornik bh. vlastima, čiji se argumenti shvataju ozbiljno.

Nadamo se da je ovo početak otvorenog i plodonosnog dijaloga, kojem je TRIAL u potpunosti predan sa namjerom da doprinese koliko god je moguće, kako bi se osnažili članovi porodica nestalih osoba, kao i žrtve mučenja, silovanja ili drugih oblika seksualnog nasilja iz rata, dajući im se garancija da su njihova prava u potpunosti i po pravilu ispoštovana. Naš je zadatak i namjera da nastavimo raditi na ovome, naročito prateći sva relevantna zbivanja.