• !FOTO 01-0177
  • !FOTO 02-0232
  • VH-Majke-Presuda-Karadzicu-7

  • VH-Srebrenica-2

  • VH-Srebrenica2015-27

  • VH-Trnopolje-Sudbin-Music-6
  • EASTERN BOSNIA - APRIL 2001: This are my grandmother’s hands. She survived two wars. 2nd World War and the Bosnian war for independence. Most of her family was exterminated in 2nd world war. Pretty much the offspring of the people that killed her family in 2nd world war committed atrocities in Bosnia in early 90’s. Eastern Bosnia is on the border with neighboring Serbia with river Drina as a natural border. Through the history Bosnia was always a border country between East and West, during the Ottoman period it was the border post towards Austrian empire, before that it was border between Eastern and Western Empire. This position made Bosnia quite a unique conglomerat of ckutures,traditions,religions. Other than that it didn't bring us too much good. When the war was over, a foreign journalist came to interview my professor of poetry, Marko Vesovic. Entering his appartment, the journalist noticed my professor's dog who was lying in a corner. 'What remarkable blue eyes he has,' the journalist said. 'Well, you see,' explained my professor, 'the dog used to eat the same food we ate during the war. Now he is blind. Dogs are ageing seven times faster than we do, so with us it is different. We still have to wait for the effects on us. I never witnessed a mortar shell exploding in front of the people in the market place or a sniper shooting someone in front of my high school. I was always a couple of seconds or minutes late, or I would pass by the market place just before the shell exploded and killed more than sixty people waiting to buy groceries, or I would be running in a dark street with broken glass falling on me. But I've seen people cleaning the streets after shelling, I've seen what was left of a young man after a thirty-kilo shell exploded near him, and I've also seen the face of woman who survived this unhurt. Lately, when I was in Jerusalem for the first time, I wanted to visit the Al-Aksa mosque. At the entrance I was stopped by an Israeli soldier, a native Russian, and an Arab guard of the mosque. 'You are not allowed to enter,' said the soldier. 'You are not Muslim.' 'But I am!' I insisted. They wouldn't believe me. In Italy, I told an acquaintance of mine that I was a Muslim. He was irritated. 'But then,' he said, 'you cannot be a European.' 'But I am!' I replied. The Turks have left us with an unsolved national question. Religion and culture have always been strongly intermingled in our country. When the Ottoman Empire conquered Bosnia in 1453, the strategy it used to establish its rule was Roman: Divide et impera. Religion was the vehicle. Favouring the Muslims helped the Turks run the country, but it divided the Bosnians. In the 19th century, during the era of Romanticism, when Central Europeans began to build up their ideas of nationhood based on concepts of cultural uniqueness, Bosnians developed their own cultural identities out of religious affiliations. But these cultural identities failed to develop into the idea of a Bosnian nation: Bosnian Catholics and Bosnian Orthodox were seduced by the ideas of a Great Serbia or a Great Croatia. Today Bosnia is a resort of moderate, autonomous European Islam. Actually most of the population are Christians: Orthodox and Catholics. The Arab countries were not too impressed by the Bosnian version of Islam and their help wasn't sufficient to help us defend ourselves against the former Yugoslav Army, one of the strongest armies in Europe. The body count in the recent war was almost all Bosnian Muslim, but for the first time in the last two hundred years we have a state of Bosnia and Herzegovina, a language that is recognized….We've never been closer to a nation. I'm afraid that the fact that Bosnians are white helped us a lot. Probably that's why it took only four years for NATO to intervene in Bosnia. Before the fall of Srebrenica, the UN safe haven zone, foreign involvement was on the level of bringing humanitarian aid, mostly only where the Serbian Army allowed, and counting the shells and bombs falling on Bosnian cities. Then after the fall of Srebrenica and the massacre of Bosnian Muslims that followed it, NATO bombed the Serbian positions and brought peace. The first shelling of their positions around Sarajevo came at night. I remember our windows, covered with humanitarian nylon sheeting with UN signs instead of glass, opening because of the detonations, this time on the Serbian side. My mother cooked a pie to celebrate it. Our lives during the war were reduced to the basics. Having a bath with five-litre canisters and then using the water for the toilet. Making meat pie without meat. We became experts at peeing in the dark. The  path to happiness was very short, and the learning curve was steep. Once we all adopted these vital skills, and even got used to our little limbo and for a moment stopped talking about peace, our politicians signed the peace agreement. We have a new anthem now. We also have a new flag. It shows a dark blue ground on which is placed a golden triangle, a row of golden stars on one side. The triangle is meant to represent Bosnia and the row of stars I guess imply the European Union. Today we have to stand in a queue to get a visa for every European country. The writer Ivo Andric, one of two Bosnian Nobel Prize winners, described Bosnia in one of his novels as a 'valley of darkness'. The valley is surely dark; it is dark with Bosnian blood, it is darkened by American ignorance and European impotence, it is dark because of the clouds above. Yet it is our valley (Photo by Ziyah Gafic/Exclusive by Getty Images)

  • Ziyah_Gafic_4_(c)ZiyahGafic

USPJEŠNO ISPLAĆIVANJE NAKNADA ŠTETE ŽRTVAMA RATA JE MOGUĆE – ALI SAMO UZ POSVEĆEN RAD PRAVOSUDNIH AKTERA I BH INSTITUCIJA

Četiri primjera uspješno isplaćenih naknada nematerijalne štete, dosuđenih u okviru krivičnih postupaka protiv počinitelja, pokazuju da je provođenje ovog prava u praksi izvodljivo, ali samo uz predan rad svih onih koji su uključeni u ovaj proces, prvenstveno tužilaštava, pružatelja pravne pomoći žrtvama i sudova. U slučaju insolventnosti počinitelja, odgovornost za isplaćivanje dosuđene naknade preživjelima treba preuzeti država.

Ranije smo izvještavali kako većina počinitelja ratnog seksualnog nasilja još nije ispunila svoje obaveze za isplaćivanje naknade nematerijalne štete na koju su, pored kazne zatvora, obavezani u krivičnim postupcima. Međutim, kako vrijeme prolazi, u pojedinim predmetima polako se uspostavlja praksa  bilo prinudnog, bilo „dobrovoljnog“ preuzimanja odgovornosti od strane  počinitelja  za isplatu dosuđene naknade štete. Prema podacima TRIAL International, do sada su, nakon što su na to obavezani u krivičnoj presudi, četiri počinitelja ovih zločina isplatili ili počeli isplaćivati naknade. To bi moglo imati višestruki značaj za žrtve ratnih zločina, a naročito za preživjele ratnog seksualnog nasilja, što najbolje pokazuje priča preživjele ovog zločina na koju ćemo u nastavku teksta referisati sa pseudonimom „N.“

Nakon što je silovana 1992. godine, N je čekala preko 20 godina na pravdu za zločin koji je preživjela. Sada se nada da će njena priča ohrabriti i druge u borbi za pristup pravdi, istini i reparaciji.

Nakon toliko godina nisam ništa očekivala, sa obzirom na ovo stanje. Tražila sam pravdu, davala izjave na raznim mjestima. Nakon 20 i kusur godina, on je osuđen na kaznu zatvora i određeno mu je plaćanje odštete. Meni itekako znači što su ga zatvorili, ali znači mi i što su donijeli tu presudu da on mora isplaćivati taj dio naknade, mada je on minimalan, ali neka i na taj način osjeti kako je nama bilo”, kazala je N.

Tokom borbe za pravdu imala je podršku prvenstveno porodice, ali i organizacije TRIAL International-a, kojima se prvi put javila 2014. godine sa željom da joj neko konačno pomogne da dođe do procesuiranja odgovornih za zločine počinjene nad njom 1992. godine. Pored podrške TRIAL International-a, u dijelu ulaganja imovinskopravnog zahtjeva preživjelu je zastupao Ured za pružanje besplatne pravne pomoći pri Ministarstvu pravde BiH, kojem je ovo jedan od prvih predmeta na kojem je radio. Pet godina kasnije, nakon više od dvije decenije čekanja na pravdu, počinitelj je osuđen na kaznu zatvora i obavezan na isplaćivanje naknade štete na ime pretrpljenog straha, duševne boli i umanjenja opće životne aktivnosti.

Podrška mi je bila značajna tokom suđenja, nastojali su me uputiti u sve, na sva moja prava. Ulijevali su mi i neku snagu, bilo mi je jasno da imam zaštitu, da mogu ostvariti svoja prava, da budem uporna u tome.”, osvrnula se N govoreći o značaju podrške organizacije TRIAL International.

Prije toga, zagovaranje TRIAL International-a je 2016. godine dovelo do toga da se u državni Zakon o pružanju besplatne pravne pomoći unese amandman koji omogućava pružanje besplatne pravne pomoći žrtvama rata u krivičnom postupku vezano za ostvarivanje naknade štete. Primjer ovog slučaja jasan je pokazatelj kako je pravna podrška koju pruža Ured značajna za preživjele. Kako bi ovaj vid podrške u potpunosti zaživio, Ministarstvo pravde BiH mora biti adekvatno kapacitirano, te mora uspostaviti procedure saradnje sa pravosudnim institucijama, tačnije Tužilaštvom BiH i Sudom BiH. Iz tog razloga potrebno je da se Ministarstvo pravde BiH strateški opredijeli da u narednom periodu radi na unapređenju izazova u radu Ureda, koji su se iskristalisali prethodnih godina.

Iz razgovora sa preživjelim ovih zločina vidljivo je da odšteta u krivičnom postupku ima čitav niz funkcija, uključujući priznanje štete i odgovornosti za štetu koja je nanesena preživjelima; dodatnu sankciju i društvenu osudu za ratne zločince; te odvraćanje od daljeg činjenja takvih djela. Proces u kojem se posvećuje dužna pažnja pitanju kompenzacija žrtvama pruža također i priliku za osnaživanje, zbog toga što im se omogućava uloga aktivnog/e tražitelja/ice svojih legitimnih prava od strane počinitelja koji se pred lice pravde izvodi radi njega/nje.

Naknada štete je važna u ekonomskom smislu, ali je jednako važna za buduće generacije kako se ovakvi zločini više ne bi dešavali. Mogućnost naknade štete žrtvama daje samouvjerenost da idu dalje i bore se za pravdu do kraja”, kazala je K, preživjela seksualnog nasilja.

Da bi naknade u okviru krivičnih postupaka bile dosuđene, a da ih počinitelji na kraju i isplate, tužilaštva, sudovi i pružatelji pravne pomoći i zastupnici žrtava se moraju zauzeti da se iskoriste sve raspoložive mjere. To podrazumijeva prvenstveno da tužitelji trebaju da blagovremeno informišu žrtve o ovoj mogućnosti, i da izdaju naredbe za vještačenja. Oni nadalje u okviru istrage trebaju da utvrde imovno stanje počinitelja/optuženih u cilju stvaranja uslova za određivanje mjera obezbjeđenja imovine, što u konačnici olakšava kasniju naplatu naknade štete. S druge strane, svim preživjelim mora biti zagarantovana besplatna i adekvatna pravna pomoć, kako bi uspješno ulagali imovinskopravne zahtjeve. Dosadašnji primjeri naplaćenih naknada nematerijalne štete, pokazuju da je to moguće isključivo uz predan rad svih aktera uključenih u ovaj proces. Nažalost, takva praksa se još uvijek nedovoljno primjenjuje. Pored toga, u nekim slučajevima, iako je imovinskopravni zahtjev uložen, bh. sudovi žrtve sa njihovim zahtjevima upućuju na parnični postupak, zbog čega je bitno da se sudovi odvaže da dosuđuju naknadu štete u krivičnom postupku tamo gdje je moguće.

U situacijama u kojima naplata naknade pored svih uloženih napora ipak nije moguća zbog insolventnosti počinitelja, država mora, u skladu sa međunarodnim standardima, da preuzme odgovornost za isplatu dosuđenog iznosa.”, naglasila je Adrijana Hanušić Bećirović viša pravna savjetnica u TRIAL International – Uredu u Bosni i Hercegovini.

 U novembru 2017. godine preživjela ratnog seksualnog nasilja „Gospođa A“ iz BiH, zastupana od strane nevladine organizacije TRIAL International, UN Komitetu protiv torture podnijela je predstavku protiv Bosne i Hercegovine upravo zbog neuspjeha bh. vlasti da ispuni Konvencijom preuzete obaveze i „Gospođi A“  omogući efektivno i provodivo pravo na adekvatnu naknadu. Navedenom odlukom Komitet, između ostaloga, nalaže Bosni i Hercegovini da joj se isplati naknada štete. Odlukom se također zahtijeva da Bosna i Hercegovina uspostavi efektivni sistem reparacija na državnom nivou kako bi se pružile reparacije žrtvama ratnih zločina. Provedbom ove odluke, mogao bi se uspostaviti put za isplaćivanje naknada štete za ostale preživjele koji se nalaze u sličnoj ili istoj situaciji kao „Gospođa A“, čime bi se ubuduće prevenirale ovakve povrede prava. Time bi država, 25 godina poslije rata, poslala jasnu poruku da je ipak voljna da radi na pitanjima unapređenja prava žrtva u BiH.  

BRANITELJICE LJUDSKIH PRAVA

Obilježavanje Međunarodnog dana žena je iza nas, ali braniteljice ljudskih prava neumorno rade tokom cijele godine kako bi kreirale pravičnije i ravnopravnije društvo, pomažući onima koji su pretrpjeli teška kršenja ljudskih prava u njihovoj borbi za pravdu, rušeći predrasude i pružajući im neophodnu podršku. U nastavku vam predstavljamo žene koje predvode tu borbu.

Davno sam postala svjesna uloge i tereta koje su žene nosile tokom, ali i nakon završetka rata. Mnogo onoga što su postigle i što rade često nije dovoljno vidljivo, i stoga je moj profesionalni ali i privatni zadatak da ukazujem na važnost i potrebu njihove, tačnije naše borbe za prava. Dodatnu motivaciju pronalazim u stvarnim heroinama našeg vremena, poput žena koje su preživjele ratno seksualno nasilje, žena-majki prisilno nestalih osoba iz proteklog rata. One ne posustaju u potrazi za pravdom i istinom, i vjerujem da su mnogima simbol borbe za ljudska prava.”, Selma Korjenić, voditeljica TRIAL International – ured u BiH

Svaka borba u životu me je oblikovala u osobu kakva sam danas.  Ponekad sam zahvalna teškim vremenima moga života, ona su me samo ojačala. Istina, hrabrost i odlučnost su moja najjača oružja u borbi za pravdu.  Moja bol nije moja sramota, ona je moja hrabrost. Ova rečenica je moj najjači vjetar u leđa u borbi za pravdu.”, Midheta Kaloper Oruli, predstavnica Udruženja žrtava rata Foča 92-95

“Na žalost suočena sa strahotama prvih dana rata mislila sam ako mi je život ugrožen kako ima smisla govoriti o ljudskim pravima. Suočena sa bolom i patnjom koje sam osjetila u prvim susretima sa ženama žrtvama rata i ratnog silovanja zauvijek su obilježile moj dalji put. Od tada, pa do sada i zauvijek slijedim svoju odgovornost brige o drugima i mislim da smo na taj način mogu svoj svijet učiniti boljim. Ja sam imala sreću da odrastem u obitelji koja mi je pružila mogućnosti i obrazovanja i kreiranja vlastitog puta ka svojim ciljevima, ali sam svjesna da mnoge žene I djevojke nisu imale takve mogućnosti I stoga smatram da mogu svojim upornim radom bar malo pomoći da i one dobiju mogućnosti vlastitog izbora, jer za mene suština uživanja ljudskih prava jeste imati pravo na izbor.”, Jasna Zečević, predsjednica udruženja “Vive Žene”

Kada god su zajednica, društvo, svijet suočeni sa velikim i dramatičnim promjenama kao što je rat, ekonomska kriza, pandemija, prirodne nepogode, žene su te koje gube svoj status, poziciju i ulogu u društvu. Svaka velika promjena dovodi do društvene regresija gdje se žene primoravaju da odstupe sa postignutih pozicija i da svoje mjesto ustupaju muškarcima. Ipak, žene iz svake krize uspijevaju izaći sa novim kapacitetima, znanjima i iskustvima koje se koristi za izgradnju novih narativa –  Žena koje su u isto vrijeme ranjive i snažne.”, Tanja Tankosić Girt, psihologinja

“Moj lični razvoj odvijao se unutar patrijarhalno neasertivnog kulturnog miljea u kojem su prilike za veće lične slobode za žene u okviru različitih područja ženskog bivstvovanja bile nedostatne i u kojem nije bilo teško uvidjeti da istinska jednakopravnost zapravo ne postoji. Najprije kroz književnost, a potom i kroz život, počela sam dublje propitivati razlike između položaja žene i muškarca u društvu, uzroke i mehanizme submisivnost žena, nametnute rodne uloge i posljedičnu neiskorištenost sveukupnog ženskog potencijala, što je bila iskra osvještenja koja me potakla na ženski aktivizam. Profesionalno stasavajući kroz rat i poraće – svojevrsnu „kulturu nasilja“ – svjedočila sam enormnom i teškom kršenju ljudskih prava, diskriminaciji i stigmatizaciji posebno onih najranjivijih grupa – žena i djece. Radeći sa osobama koje su imale iskustvo različitih modaliteta nasilja (ratnog, političkog, seksualnog, kućnog i dr.), te promatrajući traumu žene i posttraumatski rast kroz žensku prizmu, uvidjela sam koliki značaj u procesu osnaživanja, vraćanja povjerenja, dostojanstva i osjećanja prihvaćenosti, oporavka i reintegracije preživjelih imaju ženska solidarnost, snažna socijalna podrška i omogućavanje pristupa pravdi – samo po sebi, svojevrsna motivacija i inspiracija za istrajavanje u zagovaranju i zaštiti interesa jednakopravne, osviještene i realizirane žene!”, Amra Delić, neuropsihijatrica.

Smatram da je neophodno da svaka žena da svoj doprinos borbi za ljudska prava, posebno kada govorimo o najranjivijim kategorijama, što uključuje žene žrtve rata kao i žrtve porodičnog nasilja, kojima je to i najpotrebnije. S obzirom da sam advokatica, te sam bila angažovana na brojnim predmetima koji su se neposredno ticali ove tematike, smatram to i svojom profesionalnom i ličnom obavezom. Moj primarni cilj je da svoje znanje stavim na raspolaganje ženama žrtvama rata kako bi se iznašli mehanizmi za ostvarivanje i zaštitu njihovih prava, s obzirom da je država nedovoljno uradila kako bi osigurala mehanizme za ostvarivanje pravde i pravičnosti u pojedinim postupcima.”, Armela Ramić, advokatica

REPARACIJE ZA ŽRTVE RATNOG SEKSUALNOG NASILJA SU IZVODLJIVE I NE KOŠTAJU MNOGO

 “Naknada štete je važna u ekonomskom smislu, ali je jednako važna za buduće generacije kako se ovakvi zločini više ne bi dešavali. To žrtvama daje samouvjerenost da idu dalje i bore se za pravdu do kraja”

K, preživjela seksualnog nasilja[1] 

Ove godine, TRIAL International će provesti istraživanje o reparacijama za preživjele ratnog seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini, u suradnji s Global Survivors Fund (Globalni fond preživjelih), zajedno sa lokalnim partnerom Vive žene, u svrhu promovisanja pristupa reparacijama i pružanja potpunijeg uvida u percepciju i očekivanja preživjelih od različitih oblika reparacija. Cilj ovog globalnog istraživanja, koje će biti provedeno u 20 zemalja diljem svijeta, je da kreira neophodni podsticaj i pruži praktična rješenja, posebno ukazujući na činjenicu da su reparacije ostvarive i da ne koštaju mnogo.

U Bosni i Hercegovini mnoge žrtve ratnog seksualnog nasilja i dalje ne mogu ostvariti svoja prava, uključujući pravo na  reparaciju, čak ni 25 godina nakon završetka rata. Iako je zemlja poduzela određene radnje, dosadašnji koraci nisu ni izbliza dovoljni da se na adekvatan način riješi taj problem. Bosna i Hercegovina još uvijek nije uspostavila ujednačen sistem reparacija za preživjele ratnih zločina. Kao rezultat političkih nesuglasica, pokušaji uspostavljanja takvog mehanizma su do sada bili neuspješni. Nepostojanje ujednačenog sistema reparacija u BiH znači da mnoge žrtve ratnog seksualnog još nisu dobile reparacije za zločine koje su preživjele, bilo u obliku novčane naknade ili socijalnih davanja. Dosadašnja praksa je također dovela do neravnopravnog položaj preživjelih, jer bh. entiteti nemaju isti pristup reparacijama.

Međunarodni mehanizmi za ljudska prava (poput UN-ovog Komiteta za ljudska prava, UN-ovog Komiteta protiv torture i UN-ovog Komiteta  za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena) su već nekoliko puta u prošlosti preporučili da Bosna i Hercegovina mora kreirati sistem koji bi garantovao jednaka prava svim preživjelima u BiH i osigurao odgovarajuće programe za njihovu rehabilitaciju. Odlučujući o slučaju koji je prvi put pokrenut protiv BiH, UN CAT je naglasio da BiH mora uspostaviti učinkovit sistem reparacije na državnom nivou i pružiti sve oblike reparacija žrtvama ratnih zločina, uključujući žrtve seksualnog nasilja.

Danas imamo nekolicinu izvještaja o određenim  aspektima reparacija u Bosni i Hercegovini, međutim oni ne nude sveobuhvatnu i jasnu sliku i, još važnije, većina njih ne uključuje povratne informacije preživjelih o njihovom razumijevanju i potrebama za reparacijama. S obzirom na činjenicu da je vremenom veliki broj žrtava rata preminuo, a da nisu ostvarili svoja prava, potrebno je provesti sveobuhvatno istraživanje, dok ova populacija još ima mogućnost da se njihov glas čuje.

2019. godine dobitnici Nobelove nagrade za mir Denis Mukwege i Nadia Murad pokrenuli su novu inicijativu za pomoć preživjelima seksualnog nasilja u konfliktu. Globalni fond za preživjele za cilj ima preživjelim osigurati odštetu i druge vidove reparacije, posebno u slučajevima gdje počinitelji ili države ne žele ili nisu u mogućnosti da to ostvare. Doktor Mukwege proveo je značajan dio svoje karijere pomažući žrtvama seksualnog nasilja u Demokratskoj Republici Kongo. Nadia Murad, koja je i sama preživjela seksualno nasilje neumorno radi na isticanju problema seksualnog nasilja koje se koristi kao ratno oružje.


Citat je preuzet iz publikacije Obeštećenje preživjelih u okviru krivičnih postupaka: perspektive sa terena . Naknada štete u okviru krivičnog postupka, na koju preživjela referiše u ovom citatu, je jedan način na koji preživjele mogu ostvariti prava na reparaciju.

GODINU I PO NAKON DONOŠENJA ODLUKE UN KOMITETA PROTIV TORTURE, BIH NIJE IMPLEMENTIRALA NITI JEDNU ODREDBU

Više od godinu dana nakon što je UN-ov Komitet protiv torture zatražio od Bosne i Hercegovine isplatu naknade štete, besplatnu medicinsku i psihološku podršku  i javno službeno izvinjenje preživjeloj ratnog seksualnog nasilja, država još uvijek nije ispunila niti jednu odredbu ove Odluke, zaključeno je Popratnim izvještajem[1] koji je TRIAL International, zastupnik preživjele, podnio Komitetu u januaru ove godine. Kršenjem obaveza predviđenih UN Konvencijom protiv torture[2], ali i nizom drugih međunarodnih konvencija čija je BiH potpisnica, preživjelima se uskraćuje ostvarenje njihovih prava i produbljuje osjećaj nepovjerenja prema bh. vlastima. Briga o žrtvama ratne torture često je prepuštena organizacijama civilnog društva, a poražavajuća je činjenica da pojedine žrtve, gledajući na dosadašnji tok implementacije ove i sličnih domaćih i međunarodnih odluka, neće ni doživjeti pravdu za vrijeme svog života.

Budući da je riječ o prvoj odluci ovog tijela protiv Bosne i Hercegovine, njena implementacija bi predstavljala značajan presedan za bolje i odgovornije postupanje spram žrtva ovog i drugih ratnih zločina. Umjesto toga, svjedočimo dugom i sporom procesu implementacije, gdje se nastavlja  loša praksa nepoštivanja odluka međunarodnih tijela. Osim pravne, država ima i moralnu obavezu jer preživjelima duguje konačno ozbiljan pristup po pitanju iznalaženja rješenja za ostvarenje prava.

„Potpuno svjesni činjenice da ispunjavanje pojedinih obaveza naloženih odlukom UN Komiteta kao što je isplata naknade štete zahtjeva strateški pristup koji oduzima više vremena i da u složenoj strukturi odlučivanja u BiH postoje i određene pravne, administrativne kao i finansijske prepreke, javno službeno izvinjenje, koje je za razliku od navedenog lakše provodivo, zaista predstavlja minimum koji Bosna i Hercegovina mora što prije ispuniti prema preživjeloj iz ovog predmeta, ali i drugim žrtvama ratne torture u državi.“, kazala je Lamija Tiro, prava savjetnica organizacije TRIAL International – Ured u BiH.

Podsjećamo, u augustu 2019. godine UN Komitet protiv torture je zaključio da je Bosna i Hercegovina prekršila svoje obaveze prema gospođi A., koja je 1993. godine pretrpjela silovanje. Iako je počinitelj zločina pravosnažno osuđen i obavezan na isplatu naknade štete preživjeloj, do naplate nije došlo. Budući da država nije osigurala da joj se u situaciji u kojoj počinitelj nema sredstava isplati naknada štete Odlukom 854/2017 Komiteta je zaključio da je preživjeloj onemogućeno efektivno i provodivo pravo na adekvatnu i pravednu naknadu, kao i što potpuniju rehabilitaciju.


[1] Popratni izvještaj o nivou provedbe odluke Komiteta protiv torture u slučaju br. 854/2017  A. protiv Bosne i Hercegovine Komitetu protiv torture

[2] Konvencija protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni ili postupaka

ZA RATNO SILOVANJE U FOČI PO 8 GODINA ZATVORA

Izvor: BIRN BiH

Pravda nakon 28 godina za preživjelu ratnog seksualnog nasilja

Prvostepenom presudom Sud Bosne i Hercegovine danas je osudio Radovana Papricu zvanog Papro na 8 godina zatvora i Slavka Ognjenovića zvanog Mačak na 8 godina zatvora za zločin protiv čovječnosti – silovanje i seksualno zlostavljanje koje su počinili 1992. godine na području Foče. TRIAL International je u nekoliko zadnjih godina kroz pravnu podršku ohrabrivao preživjelu u njenoj borbi traženja pravde, kako bi pravosudni organi identifikovali i procesuirali odgovorne.

Pored toga, Sud BiH je počinitelje obavezao na plaćanje odštete preživjeloj u iznosu od 37.000 KM kao naknadu za njeno fizičko i duševno stradanje. Također, bitno je naglasiti da je ova presuda posebno značajna u trenutnom kontekstu, budući da se procesuiranje ratnih zločina vodi otežano uslijed globalne pandemije Covid 19. Početak godine bio je obilježen neizvjesnošću o tome da li će se i na koji način nastaviti rad pravosuđa na procesuiranju predmeta, te je ova presuda pokazatelj da je uz istrajnost dostizanje pravde moguće i u doba pandemije. 

TRIAL International se u okviru svoga djelovanja bori protiv nekažnjivosti za najteže zločine protiv međunarodnog prava, te pruža pravnu podršku preživjelima, ohrabrujući ih u ostvarivanju njihovih prava i pristupu pravdi. Na ovaj način, organizacija nastoji doprinijeti zaustavljanju nekažnjivosti i pristupu reparacijama za najteže zločine protiv međunarodnog prava. 

OBRAĆANJE VIJEĆU ZA PROVEDBU MIRA NA TEMU POMIRENJA U BOSNI I HERCEGOVINI

Izvor: OHR

Povodom obilježavanja godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma, politički direktori Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira održali su sesiju na temu 25 godina pomirenje u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini u okviru svog redovnog sastanka.Tim povodom, kako bi dali svoj osvrt na ovaj proces, zajedno sa Pablom de Greiffom, bivšim specijalnim izvjestiteljem Ujedinjenih nacija za promociju istine, pravde, reparacije i garanciju neponavljanja zločina, obratile su se i Adrijana Hanušić Bećirović, viša pravna savjetnica organizacije TRIAL International – Ureda u BiH, i Lejla Gačanica, pravna ekspertica za tranzicijsku pravdu. Obraćanje Vijeću bila je prilika da pred ovim važnim tijelom ukažemo na trenutno stanje u Bosni i Hercegovini, naročito kada je riječ o pravu na pravdu i reparacije za ratne žrtve, ali i da se osvrnu na temu negiranja ratnih zločina, što je svakako važno za proces izgradnje mira u BiH. 

Ne postoji prečica za pomirenja. Pomirenje je dug proces, ali moramo naglasiti da ono nije zamjena za procese pravde i vladavine zakona, već bi im trebao prethoditi. Međutim, proces pomirenja ne može biti uspješan ako ne uključuje aspekt prepoznavanja odgovornosti“, rekao je Pablo de Greiff.

Mnogo godina nakon završetka rat u BiH i dalje vidimo da nije učinjeno dovoljno za rješavanje najvažnijih pitanja za žrtve rata. Stoga, kako bi procesi pomirenja mogli napredovati, moramo voditi računa o onome na što se Predsjedništvo BiH nedavno obvezalo, ali što je često, čini se, zanemareno, a to je “osiguranje da narodi i građani mogu živjeti dostojanstveno“ – što se posebno odnosi na žrtve ratnih zločina.

“Žrtve ratnih zločina i dalje trpe kršenja njihovih prava na pravdu, istinu i reparaciju. Ovo dodatno produbljuje osjećaj nepovjerenja prema vlastima, koje, čini se, ne mogu ili ne žele u potpunosti poštivati ​​svoje međunarodne obaveze o  ljudskim pravima”, kazala je Adrijana Hanušić Bećirović.

Prve postratne godine bile su obilježene snažnim angažmanom civilnog društva, koji se ispoljavao nekim, naizgled običnim radnjama, poput prelaska različitih državnih, entitetskih i etničkih linija, ponovnim povezivanjem ljudi i intervencijom tamo gdje formalna politika nije mogla doći, do traženja formalnih zakonodavnih rješenja, pružanje podrške žrtvama i davanje glasa građanima, objašnjava Lejla Gačanica, pravna ekspertica za tranzicijsku pravdu.

Međutim, institucije Bosne i Hercegovine na svim nivoima nisu se dovoljno angažovale u izgradnji mira – ta su pitanja uglavnom prepuštena civilnom društvu, aktivistima za ljudska prava i građanima. Jasan primjer je sveprisutno poricanje sudski utvrđenih ratnih zločina ili veličanje onih koji su ih počinili, dok nadležne institucije još uvijek nemaju „političke volje“ da usvoje odgovarajuće propise koji bi to zaustavili, što je prepoznato i publikacijom „Nazivanje ratnih zločina pravim imenom“ koju je TRIAL International priredio u saradnji sa Forumom ZFD.

Nedavno, Predsjedništvo BiH podsjetilo nas je na obavezu suosjećanja sa bolom i patnjom pripadnika svih naroda i građana, te na obavezu iskazivanja poštovanja svim nevinim žrtvama rata. Međutim, to nažalost koči trenutno nacionalističko političko okruženje. Nedostatak odgovarajuće regulative omogućava političke elite svih strana da manipuliraju utvrđenim činjenicama i da ih koriste za svoje političke ciljeve, ometajući tako proces pomirenja i podrivajući izgradnju mira”, rekla je Gačanica.

Kao što se može vidjeti iz posljednjih 25 godina, pred nama su još mnogi izazovi i ne postoji brzo niti jednostavno rješenje za podjele i sukobe koji postoje od 1990-ih. Zbog toga procesi društva i vlasti ne smiju biti paralelni, već ujedinjeni u cilju uspostavljanja i promocije izgradnje povjerenja.

KALOPER ORULI: O PREŽIVJELIM ŽRTVAMA NASILJA MORAMO GOVORITI KONTINUIRANO

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obojen je u narandžastu boju koja simbolizira vedriju budućnost, lišenu nasilja (fizičkog, psihičkog, seksualnog, ekonomskog) nad ženama. Svakog 25. novembra u godini prisjećamo se i govorimo o zločinima koji su brojne žene preživjele i o onima koje su i dalje u opasnosti da ga dožive, u cilju senzibilizacije i upoznavanja javnosti o ovom problemu. Prisjećamo se i na preko 20.000 žena koje su silovane ili seksualno zlostavljane u toku rata 1992-1995 godine u Bosni i Hercegovini – tačan broj nikada nećemo znati, jer čak i 25 godina nakon rata brojne preživjele, zbog stigmatizacije, traume, nedostatka informacija i novčanih sredstava ili straha od počinitelja koji i dalje živi u njihovoj sredini, neće nikada progovoriti o zločinu.

Zato je važno da o njima mislimo i govorimo kontinuirano, a ne samo da ih se prisjećamo na svaki međunarodni dan posvećen njihovim pravima. Mnoge od njih nikada neće ni istupiti sa svojom pričom o onome šta su preživjele, ali zato mi moramo podizati svoj glas i boriti se za njihova prava”, kazala je Midheta Kaloper Oruli, sekretarka Udruženja žrtava “Foča 1992-1995”.

Strah od stigmatizacije je jedan od razloga zašto brojne preživjele žene ne govore o zločinu, navodi Midheta. Stigmatizacija se ispoljava u vidu rodno motiviranih stereotipa koji dovode do marginalizacije: stav da su one “to tražile”, da žrtve seksualnog nasilja lažu, da je silovanje sramota za preživjele.

Meni je žao što više žena ne prekine šutnju o onome što su preživjele, ali razumijem da do toga neće doći dok se cjelokupno društvo ne suoči sa ovim problemom. Najteže mi je što se često ta stigmatizacija javlja i u užem krugu porodice, gdje se stid i krivica nameće žrtvi a ne počinitelju koji bi taj teret i treba da nosi”, kazala je ona.

Iz tog razloga sudske presude za ove zločine, tačnije osuđivanje i kažnjavanje počinitelja je ključno, jer sa sobom nosi lekciju za buduće generacije, kako se ovi zločini ne bi ponovili.

Kada govorimo o borbi za pravdu, naknada preživjelima i osuda počinitelja jako su važne u pogledu suočavanja sa strašnim zločinima koji su se desili. Osim što predstavljaju određeni vid satisfakcije za preživjele, one su ključni element za slanje jasne poruke da će zločini biti kažnjeni”, poručila je Midheta.

Napomena: Kako se u ogromnoj većini slučajeva seksualnog nasilja koji se spominju u ovom tekstu radi o ženskim žrtvama, u njemu se najčešće koristi ženska zamjenica “ona” kad se govori o žrtvama. To svakako ne umanjuje iskustvo muškaraca koji su također bili izloženi ovom zločinu tokom rata, a tačan broj takvih slučajeva ni danas nije poznat, iako se procjenjuje da ih je bilo na hiljade.

Korjenić: Evropska unija mora staviti pred BiH vlasti jasne poruke i zahtjeve ― da u EU nema mjesta za države koje negiraju ratne zločine

Povodom obilježavanja 25 godina Dejtonskog mirovnog sporazuma visoki predstavnik Evropske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i potpredsjednik Evropske komisije Josep Borrell posjetio je Bosnu i Hercegovinu. Tokom svoje posjete gospodin Borrell odao je počast civilnim žrtvama rata kao i onima koji predvode borbu mira, a TRIAL International, kao organizacija koja se bavi pitanjem suočavanja sa prošlošću i tranzicijskom pravdom, tom prilikom pozvana je da se zajedno sa joj nekoliko predstavnika nevladinih organizacija i aktvista obrati na skupu koji je održan u Muzeju ratnog djetinjstva u Sarajevu. 

Institucije Bosna i Hercegovine, na svim nivoima, većinom se nisu dovoljno angažovale na izgradnja mira i na procesu suočavanja sa prošlošću ta su pitanja mahom prepuštena civilnom društvu, aktivistima/kinjama za ljudska prava tj. građanima. Vidljivo je da su se državne institucije odrodile od ovih procesa, ako izuzmemo suđenja za ratne zločine i djelimično ostvarivanje administrativnih reparacija za neke od žrtava ratnih zločina”, kazala je Selma Korjenić, voditeljica TRIAL International – Ureda u BiH.

Institucionalno suočavanju sa prošlošću i izgradnji mira unutar dejtonske BiH mora uključivati upotrebu utvrđenih činjenica, tj. presude domaćih i međunarodnih sudova. Poricanje i revizionizam u slučajevima ratnih zločina, kao i veličanje i komemoriranje osuđenih ratnih zločinaca je nedopustivo, i mora biti sankcionisano. Pored osiguravanja pravde i reparacija žrtvama ovo je minimum iza kojeg država mora stati i za koje mora imati konkretne odgovore. 

Želim da vjerujem da je proces EU integracija značajna prilika za BiH da unaprijedi postojeću situaciju, a pitanje suočavanja s prošlošću mora biti jedno od ključnih u tom procesu. Dejtonska krhka i ograničena dostignuća danas bi mogla biti urušena ili pak unaprijeđena, zavisno od zahtjeva koje država treba ispuniti tj. koje EU pred nju stavi u procesu integracija kroz različite reforme. U tom kontekstu smatram da EU mora staviti pred bh. vlasti jasne poruke i zahtjeve da u EU nema mjesta za države koje negiraju ratne zločine, tj ne poštuju sudske presude, te da su revizionizam i poricanje u suprotnosti sa temeljnim evropskim vrijednostima”, poručila je Korjenić.

Između izgradnje mira i države: 25 godina Dejtonskog mirovnog sporazuma

Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznatiji kao Dejtonski mirovni sporazum, potpisan je 21. novembra 1995. godine. U vremenu kada je bjesnio rat u zemlji u kojoj su počinjeni stravični zločini – genocid, etničko čišćenje, silovanja, masovna pogubljenja, mučenja, uspostavljanja logora i drugih mjesta zatočenja – cijeli spektar svih mogućih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, prekid rata je bilo prvo što se spomene vezano za bosanskohercegovački mirovni sporazum. Isto je i 25 godina poslije, ali sada imamo iskustvo života u dejtonskom miru.

Osim što je zaustavio rat, Dejtonski mirovni sporazum je uspostavio državu, komplikovanu i skupu, a postkonfliktni period je pokazao koliko su dejtonski principi – u potrazi za kompromisnim mirom – usložili i uticali na suočavanje s nedavnom teškom prošlošću. Započeti procesi društvene, ekonomske i političke tranzicije još uvijek traju, a paralelno su izgrađeni i osnaženi etnički kolektiviteti koji drže ključeve izgradnje mira i evropske budućnosti. Nerijetko čujemo da je naš mirovni sporazum zapravo zamrznuo konflikt. Ustav, sadržan u Aneksu 4, marginalizirao je građanina/građanku, a utemeljio etničke kolektivitete kao nosioce prava. Tokom proteklih 25 godina naučili smo da je jako teško, skoro nemoguće provesti institucionalno konstruktivno suočavanje s prošlošću bazirano na utvrđenim sudskim činjenicama, uspostaviti mir i vladavinu demokratije s istim akterima, istim politikama, istim ideologijama, istim podjelama koje su bile okosnica rata, a koje sada dolaze upakovane u ustavnu kategoriju ‘konstitutivnosti’, ‘vitalnog nacionalnog interesa’, ‘pariteta’. Insistiranje na važnosti etničke politike i nacionalnih stranaka nije rezultat samo državne strukture, već i posljedica rata i ratnih ideologija. Munjeviti uspon etničkog identiteta iscrtao je granice na svim stranama, etablirajući nove prostore u kojima su građani/građanke tek individualna kategorija, a žrtve i preživjeli iz rata zaboravljeni, nevažni i potisnuti, važni tek u vrijeme izbornih kampanja. Izgradnja države i entiteta tako postaje mainstream tema političkog diskursa, a ratna prošlost se od političkog diskursa koristi za revizionizam, manipulaciju i konstrukciju paralelnih sjećanja. Posljedice rata na stanovništvo postaju tek neugodna popratna činjenica, alternativni diskurs civilnog sektora.

Izgradnja mira u Bosni i Hercegovini smještena je između tranzicijske pravde i dejtonskih principa. Dugi niz godina rad unutar tranzicijske pravde je prevashodno bio usmjeren na pravosudni odgovor na zločine počinjene tokom rata. Krivično procesuiranje ratnih zločinaca predstavlja utvrđivanja odgovornosti i utvrđivanja činjenica o počinjenim ratnim zločinima, uključujući priznavanje patnje žrtava i njihovih porodica. Ovi procesi su trebali dovesti do suočavanja s prošlošću i potaknuti izgradnju mira. Iako su se dogodili neki pozitivni pomaci, napredak je spor, a prema trenutnoj stopi procesuiranja postoji bojazan da naše pravosudne institucije neće uspjeti ispoštovati rok za okončanje svih ratnih slučajeva do 2023. godine. Za umorne i zaboravljene žrtve ovo uskraćivanje pravde povećava patnju i nažalost mnoge je neće ni dočekati. Rijetko postoji razumijevanje za produžene posljedice rata: one ne završavaju okončanjem ratnog sukoba, a položaj žrtava je u ovoj zemlji izrazito degradirajući. Žrtve rata su tako u dvostruko nepovoljnom položaju – primarno zbog pretrpljene štete, a potom i zbog nemogućnosti ostvarenja vlastitih prava.

Komitet Ujedinjenih nacija protiv torture u 2019. godini je, po predstavci žrtve, donio odluku prema kojoj Bosna i Hercegovina treba da isplati odštetu i osigura javno izvinjenje preživjeloj žrtvi ratnog seksualnog nasilja, te omogući potpunu rehabilitaciju. Komitet Ujedinjenih nacija za eliminaciju diskriminacije žena je 2020. godine donio prvu odluku protiv Bosne i Hercegovine, potvrđujući da je rodno zasnovano nasilje nad ženama oblik diskriminacije i torture. Ovo je prva odluka koja imenuje Bosnu i Hercegovinu odgovornom, kao i prva koja priznaje patnju preživjelih seksualnog nasilja. Ujedno, ovo, ali i drugi pomaci ka izgradnji mira mahom su rezultat predanosti organizacija civilnog društva, aktivista za ljudska prava i pojedinaca koji svojim aktivizmom žele normalizirati odnose između pojedinaca i zajednica. Umjesto da se institucije staraju o pravima ovih ranjivih kategorija, žrtvama je silom prilika jedino ostalo da se oslone na organizacije civilnog društva u borbi za svoja prava i podršku. Ovakve odluke očigledno su neophodne za pokretanje državne odgovornosti, no moramo se zapitati koliko žrtava će doživjeti ovaj vid pravde.

Suočavanje s prošlošću je proces koji zahtijeva vrijeme, sistematičan, objektivan i kontinuiran rad. Pa ipak, naše kolektivno sjećanje ustrojeno je prema dejtonskom miru – tri naroda, tri kolektivna sjećanja, međusobno suprotstavljena i isključiva. Negiranje presuđenih ratnih zločina ili pak njihovo veličanje i veličanje onih koji su ih počinili je sveprisutno, dok u nadležnim institucijama još uvijek nema ‘političke volje’ da se usvoji pravna regulacija koja bi zaustavila ovu praksu ili poduzmu neki drugi konkretni institucionalni koraci. Postojeće nacionalističko političko okruženje i nedostatak adekvatne pravne regulacije potiče političke elite da manipulišu utvrđenim činjenicama i koriste ih za svoje političke ciljeve, čime se koči proces suočavanja s prošlošću i ugrožava izgradnja mira. Čini se da odgovoran odnos spram prošlosti, koja itekako oblikuje našu sadašnjost, nije dio programa vodećih političkih stranaka niti njihove volje. U isto vrijeme, još uvijek imamo kolektivne centre, težak proces ostvarivanja različitih vidova reparacija, napade na povratnike, zavisnost od vanjske pomoći i intervencije. Ispunjavanje ciljeva tranzicijske pravde zahtijeva sankcioniranje i reguliranje osporavanja i negiranja sudskih odluka u predmetima ratnih zločina. Nekažnjavanje počinilaca, ali i njihovo veličanje, ne samo da iznova povređuje žrtve već vodi i daljnjim društvenim podjelama i onemogućava izgradnju države i društva na temelju vladavine prava i na demokratskim principima.

U Bosni i Hercegovini imamo na sceni političku instrumentalizaciju sjećanja. Umjesto da imaju iscjeljujući učinak na zajednice i da služe kao mjesta na kojima se žrtve poštuju i za njima žali, mjesta sjećanja, memorijali i komemorativne prakse u Bosni i Hercegovini često su korišteni za obilježavanje u etnički podijeljenom prostoru. Tako oni ne samo da ne pridonose suočavanju s gubicima i razumijevanju onoga što se u prošlosti dogodilo već služe i za učvršćivanje starih i stvaranje novih podjela. Naša praksa je pokazala ne samo da spomenicima obilježavamo verziju istine koje se želimo sjećati već i brišemo one elemente prošlosti koje želimo zaboraviti. Otpor izgradnji spomenika ubijenoj djeci Prijedora, kao i obilježavanje stradanja civila na Kazanima u Sarajevu samo su neki od primjera ignoriranja stradanja van određene etničke grupe. Negativno pamćenje označava samokritičko, javno sjećanje na zločine koje je počinila vlastita država ili vlastita društvenopolitička grupa, što je ovdje rijetko ili nepostojeće.

Obrazovne institucije i mediji pretvoreni su u instrumente provedbe podjela i institucionalizaciju sukobljenih diskursa o prošlosti. Školski planovi i programi šute o ratu iz devedesetih ili donose različite, etničko-mitološki obojene interpretacije prošlosti. Dvije škole pod jednim krovom su možda najbolja ilustracija bosanskohercegovačke realnosti: jedni pored drugih, ali ne jedni s drugima. Fizičko i ideološko odvajanja učenika i učenica po etničkoj pripadnosti već u obrazovanju govori dovoljno o posvećenosti i volji za izgradnju mira.

Vlasti države Bosne  i Hercegovine nisu usvojile strategiju tranzicijske pravde, sveobuhvatno riješile pitanje žrtava ratne torture, reformirale obrazovni sistem, zabranile negiranje, opravdavanje, veličanje zločina i zločinaca. Dejtonska Bosna i Hercegovina nije se uspjela izgraditi kao samoodrživa država kojom upravlja reformski orijentirana politička snaga. Toga trebamo biti svjesni – naš mirovni proces je daleko od uspješnog, i Bosna i Hercegovina se nalazi u stanju “zarobljene države”. Preživjele žrtve rata, ali i ostali građani i građanke Bosne i Hercegovine gube nadu i vjeru u državu i institucije, a u kombinaciji sa sveprisutnim manipulacijama ratnom prošlošću život se ovdje zaista može svesti na izreku ‘samo neka ne puca’. Ovim se vraćamo na početak ovog teksta te u 1995. godinu – je li Dejtonski mirovni sporazum iscrpio svoj domet u zaustavljanju rata u Bosni i Hercegovini?

Ono u što smo sigurni jest da ne želimo ponavljati na svaku sljedeću godišnjicu Dejtonskog mirovnog sporazuma da je urađeno nedovoljno za izgradnju mira u Bosni i Hercegovini. Dejtonska krhka i ograničena dostignuća danas bi mogla biti urušena ili unaprijeđena uslovima koje država treba ispuniti za evropske integracije kroz različite reforme. Proces evropskih integracija značajna je prilika za Bosnu i Hercegovinu da unaprijedi postojeću situaciju jer je pitanje suočavanja s prošlošću ključno u procesu evropskih integracija. Vladavina prava je imperativ, ne tehnikalija, jednako kao i procesuiranje, ostvarenje prava žrtava te ostvarivanje prava na pravdu i istinu poštivanjem odluka sudova u praksi u Bosni i Hercegovini. Ono što je jasno jeste da status quo koji je između ostalog proizašao iz Dejtonskog sporazuma nije rješenje, a jasne su i poruke vlastima u Bosni i Hercegovini da u Evropskoj uniji nema mjesta za države koje negiraju ratne zločine i da su revizionizam i poricanje u suprotnosti s temeljnim evropskim vrijednostima.

Tim porukama želi se naglasiti da je krajnje vrijeme za izgradnju države zasnovane na principima vladavine prava, demokratskih vrijednosti, poštivanja pravosuđa kao stuba demokratskog društva i u konačnici putu Bosne i Hercegovine ka evropskim integracijama. I tu leži odgovornost i neophodnost državnog, međunarodnog i civilnog djelovanja.

Dejtonski mirovni sporazum, osim okončanja rata, Bosni i Hercegovini je otuđio mir. Razumijevajući da mu to nije bio cilj, zajedno sa iskustvom primjene, moramo odgovorno promišljati o svojoj budućnosti. Ratni narativi su ne samo prisutni već su i u porastu i izazivaju napetost u svakom segmentu postkonfliktnog života. I dalje ne postoji jasno izražena volja institucija da se suoče s teškim posljedicama kršenja ljudskih prava u prošlosti. Cijele generacije mladih ljudi u Bosni i Hercegovini odrasle su u podjelama i mržnji. To je jedina realnost koju poznaju. Ako pogledate pažljivije, sprečavanje svega gore navedenog  trebao je biti cilj mirovnog sporazuma. Još uvijek može biti, no to zahtijeva snažan zaokret i preuzimanje odgovornosti u razumijevanju procesa suočavanja s prošlošću unutar Bosne i Hercegovine na svim zakonodavnim, institucionalnim, obrazovnim nivoima, te aktivnije i odlučnije, uključujući međunarodne, politike i uticaje.

Smjer u kojem treba raditi na institucionalnom suočavanju s prošlošću i izgradnji mira unutar dejtonske Bosne i Hercegovine mora uključivati upotrebu utvrđenih činjenica (presude domaćih i međunarodnih sudova) umjesto njihove interpretacije, negiranja i zloupotrebe, uključujući obrazovne institucije, javne prostore, medije, političke diskurse. Iz prethodnih 25 godina  trebamo ‘naučene lekcije’ primijeniti u pristupu suočavanju s prošlošću, sprečavajući politiziranje procesa posebno u pogledu negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina. Neophodna je pravna regulacija ove oblasti, čime se šalje snažna poruka o opredijeljenosti društva i države za uspostavljanje vladavine prava i predanosti prevladavanju prošlosti. Ujedno, žrtve moraju vidjeti da se njihovo pravo na pravdu, istinu i reparacije u potpunosti provode. Podsjećamo, promjene u društvu, pored formalnih izmjena politika, zakona i procesa,  neophodne su. Poricanje i revizionizam u slučajevima ratnih zločina, kao i veličanje i komemoriranje osuđenih ratnih zločinaca, u suprotnosti su s temeljnim evropskim vrijednostima.

Koliko još dugo trebamo čekati bosanskohercegovačke zvanične nosioce vlasti da prestanu sa gore navedenim praksama i sa sistematskim blokiranjem demokratskog razvoja države i društva, posebno imajući u vidu evropske integracije kao šansu za prevazilaženje usko tumačenih i nedovoljno korištenih prilika za suočavanje s prošlošću?

Tekst je nastao u saradnji TRIAL International,Forum ZFD i pravne ekspertice Lejle Gačanice

KRATKI PRIKAZI O NEGIRANJU RATNIH ZLOČINA U BOSNI I HERCEGOVINI

Od nedostatka zakonskog odgovora, do uloge društva

Izravne posljedica rata koji je okončan prije 25 godina i dalje su prisutne u Bosni i Hercegovini –  kroz višegodišnje potrage za nestalima i boli koja prati članove porodica u teškim trenucima pronalaska svojih najmilijih, kroz procesuiranje odgovornih za ratne zločine, ali i dugogodišnje čekanje žrtva na mnoge sudske procese. Pored boli i patnje, ali i borbe žrtava za istinu, pravdu i reparacije, manfiestovanje rata nažalost ogleda se i u sveprisutnom negiranju mnogih zločina koji su se desili, pa i onih utvrđenih od strane sudova. Negiranje je skoro uvijek praćeno glorificiranjem osuđenih ratnih zločinaca, što se često manifestuje u javnom prostoru: u muralima sa likovima ratnih zločinaca, grafitima fašističkih obilježja, skandiranjima slogana na sportskim događajima kojima se negiraju masakri, te u isto vrijeme glorificiraju njihovi počinitelji ili pak u komemoracijama i javnim skupovima na kojima se ističu fotografije ratnih zločinaca. Manipulacija ratnim narativima uzastopno je primijenjeno političko sredstvo kreiranja javnog mnijenja, a negiranje, minimiziranje ili pak odobravanje i opravdavanje počinjenih zločina te selektivno prihvatanje i odbacivanje pravde kontinuirano izazivaju napetosti u podijeljenom društvu.

Kako bi se o ovim problemima govorilo na što otvoreniji i konstruktivniji način, TRIAL International i forum ZFD načinili dva prikaza problema negiranja ratnih zločina u BiH. Prvi prikaz “Pravna regulacija zabrane negiranja (poricanja), minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina u Bosni i Hercegovini” ukazuje na važnost donošenja sveobuhvatne zakonske regulative koja bi dokinula kulturu nekažnjivosti. Prikazane su dosadašnje inicijative, modeli mogućeg zakonskog uređenja uz očekivane učinke takve regulative i preporuke. Prikaz “Nazivanje ratnih zločina pravim imenom u bosanskohercegovačkom društvu” adresira paralelne nezakonodavne aktivnosti, poput obrazovanja, aktivizma, umjetnosti i kulture, vjerske zajednice i medijskog izvještavanja u cilju buđenja društvene svijesti na ovu temu. Ovaj prikaz ukazuje na utjecaj negiranja na društvo, šta se može uraditi po ovom pitanju, a što bi trebala biti obaveza bh. društva u cijelosti.

Kratki prikazi su nastali na osnovu istraživanja provedenog u 2019. godini, rezultat kojeg je bila i publikacija “Nazivanje ratnih zločina pravim imenom”, i dijaloga koji su otvoreni o potrebi i modelima pravne regulacije zabrane negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Okruženje u kojem je prihvatljivo i dozvoljeno negiranje ili veličanje zločina je štetno za društvo i za preživjele; ovo ujedno dovodi u pitanje pravosuđe i demokratske institucije”, kazala je Lejla Gačanica, pravna ekspertica.

TRIAL u Bosni i Hercegovini i forumZFD inicirali su u 2019. godini pokretanje konstruktivnog diskursa o neophodnosti donošenja zakona o zabrani poricanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. U nastojanju da se uspostave i održe otvoreni razgovori sa različitim akterima i relevantnim grupama o ovoj temi, ali u konačnici i jedan širi dijalog i podizanje društvene i političke svijesti o temi suočavanja s prošlošću ove organizacije organizuju diskusije te izrađuju istraživačke radove, počevši sa publikacijom “Nazivanje ratnih zločina pravim imenom” i Tabelarnim prikazom zakonskih rješenja negiranja u drugim državama, koji su prethodili ovim kratkim prikazima.