• !FOTO 01-0177
  • !FOTO 02-0232
  • VH-Majke-Presuda-Karadzicu-7

  • VH-Srebrenica-2

  • VH-Srebrenica2015-27

  • VH-Trnopolje-Sudbin-Music-6
  • EASTERN BOSNIA - APRIL 2001: This are my grandmother’s hands. She survived two wars. 2nd World War and the Bosnian war for independence. Most of her family was exterminated in 2nd world war. Pretty much the offspring of the people that killed her family in 2nd world war committed atrocities in Bosnia in early 90’s. Eastern Bosnia is on the border with neighboring Serbia with river Drina as a natural border. Through the history Bosnia was always a border country between East and West, during the Ottoman period it was the border post towards Austrian empire, before that it was border between Eastern and Western Empire. This position made Bosnia quite a unique conglomerat of ckutures,traditions,religions. Other than that it didn't bring us too much good. When the war was over, a foreign journalist came to interview my professor of poetry, Marko Vesovic. Entering his appartment, the journalist noticed my professor's dog who was lying in a corner. 'What remarkable blue eyes he has,' the journalist said. 'Well, you see,' explained my professor, 'the dog used to eat the same food we ate during the war. Now he is blind. Dogs are ageing seven times faster than we do, so with us it is different. We still have to wait for the effects on us. I never witnessed a mortar shell exploding in front of the people in the market place or a sniper shooting someone in front of my high school. I was always a couple of seconds or minutes late, or I would pass by the market place just before the shell exploded and killed more than sixty people waiting to buy groceries, or I would be running in a dark street with broken glass falling on me. But I've seen people cleaning the streets after shelling, I've seen what was left of a young man after a thirty-kilo shell exploded near him, and I've also seen the face of woman who survived this unhurt. Lately, when I was in Jerusalem for the first time, I wanted to visit the Al-Aksa mosque. At the entrance I was stopped by an Israeli soldier, a native Russian, and an Arab guard of the mosque. 'You are not allowed to enter,' said the soldier. 'You are not Muslim.' 'But I am!' I insisted. They wouldn't believe me. In Italy, I told an acquaintance of mine that I was a Muslim. He was irritated. 'But then,' he said, 'you cannot be a European.' 'But I am!' I replied. The Turks have left us with an unsolved national question. Religion and culture have always been strongly intermingled in our country. When the Ottoman Empire conquered Bosnia in 1453, the strategy it used to establish its rule was Roman: Divide et impera. Religion was the vehicle. Favouring the Muslims helped the Turks run the country, but it divided the Bosnians. In the 19th century, during the era of Romanticism, when Central Europeans began to build up their ideas of nationhood based on concepts of cultural uniqueness, Bosnians developed their own cultural identities out of religious affiliations. But these cultural identities failed to develop into the idea of a Bosnian nation: Bosnian Catholics and Bosnian Orthodox were seduced by the ideas of a Great Serbia or a Great Croatia. Today Bosnia is a resort of moderate, autonomous European Islam. Actually most of the population are Christians: Orthodox and Catholics. The Arab countries were not too impressed by the Bosnian version of Islam and their help wasn't sufficient to help us defend ourselves against the former Yugoslav Army, one of the strongest armies in Europe. The body count in the recent war was almost all Bosnian Muslim, but for the first time in the last two hundred years we have a state of Bosnia and Herzegovina, a language that is recognized….We've never been closer to a nation. I'm afraid that the fact that Bosnians are white helped us a lot. Probably that's why it took only four years for NATO to intervene in Bosnia. Before the fall of Srebrenica, the UN safe haven zone, foreign involvement was on the level of bringing humanitarian aid, mostly only where the Serbian Army allowed, and counting the shells and bombs falling on Bosnian cities. Then after the fall of Srebrenica and the massacre of Bosnian Muslims that followed it, NATO bombed the Serbian positions and brought peace. The first shelling of their positions around Sarajevo came at night. I remember our windows, covered with humanitarian nylon sheeting with UN signs instead of glass, opening because of the detonations, this time on the Serbian side. My mother cooked a pie to celebrate it. Our lives during the war were reduced to the basics. Having a bath with five-litre canisters and then using the water for the toilet. Making meat pie without meat. We became experts at peeing in the dark. The  path to happiness was very short, and the learning curve was steep. Once we all adopted these vital skills, and even got used to our little limbo and for a moment stopped talking about peace, our politicians signed the peace agreement. We have a new anthem now. We also have a new flag. It shows a dark blue ground on which is placed a golden triangle, a row of golden stars on one side. The triangle is meant to represent Bosnia and the row of stars I guess imply the European Union. Today we have to stand in a queue to get a visa for every European country. The writer Ivo Andric, one of two Bosnian Nobel Prize winners, described Bosnia in one of his novels as a 'valley of darkness'. The valley is surely dark; it is dark with Bosnian blood, it is darkened by American ignorance and European impotence, it is dark because of the clouds above. Yet it is our valley (Photo by Ziyah Gafic/Exclusive by Getty Images)

  • Ziyah_Gafic_4_(c)ZiyahGafic

GODINU I PO NAKON DONOŠENJA ODLUKE UN KOMITETA PROTIV TORTURE, BIH NIJE IMPLEMENTIRALA NITI JEDNU ODREDBU

Više od godinu dana nakon što je UN-ov Komitet protiv torture zatražio od Bosne i Hercegovine isplatu naknade štete, besplatnu medicinsku i psihološku podršku  i javno službeno izvinjenje preživjeloj ratnog seksualnog nasilja, država još uvijek nije ispunila niti jednu odredbu ove Odluke, zaključeno je Popratnim izvještajem[1] koji je TRIAL International, zastupnik preživjele, podnio Komitetu u januaru ove godine. Kršenjem obaveza predviđenih UN Konvencijom protiv torture[2], ali i nizom drugih međunarodnih konvencija čija je BiH potpisnica, preživjelima se uskraćuje ostvarenje njihovih prava i produbljuje osjećaj nepovjerenja prema bh. vlastima. Briga o žrtvama ratne torture često je prepuštena organizacijama civilnog društva, a poražavajuća je činjenica da pojedine žrtve, gledajući na dosadašnji tok implementacije ove i sličnih domaćih i međunarodnih odluka, neće ni doživjeti pravdu za vrijeme svog života.

Budući da je riječ o prvoj odluci ovog tijela protiv Bosne i Hercegovine, njena implementacija bi predstavljala značajan presedan za bolje i odgovornije postupanje spram žrtva ovog i drugih ratnih zločina. Umjesto toga, svjedočimo dugom i sporom procesu implementacije, gdje se nastavlja  loša praksa nepoštivanja odluka međunarodnih tijela. Osim pravne, država ima i moralnu obavezu jer preživjelima duguje konačno ozbiljan pristup po pitanju iznalaženja rješenja za ostvarenje prava.

„Potpuno svjesni činjenice da ispunjavanje pojedinih obaveza naloženih odlukom UN Komiteta kao što je isplata naknade štete zahtjeva strateški pristup koji oduzima više vremena i da u složenoj strukturi odlučivanja u BiH postoje i određene pravne, administrativne kao i finansijske prepreke, javno službeno izvinjenje, koje je za razliku od navedenog lakše provodivo, zaista predstavlja minimum koji Bosna i Hercegovina mora što prije ispuniti prema preživjeloj iz ovog predmeta, ali i drugim žrtvama ratne torture u državi.“, kazala je Lamija Tiro, prava savjetnica organizacije TRIAL International – Ured u BiH.

Podsjećamo, u augustu 2019. godine UN Komitet protiv torture je zaključio da je Bosna i Hercegovina prekršila svoje obaveze prema gospođi A., koja je 1993. godine pretrpjela silovanje. Iako je počinitelj zločina pravosnažno osuđen i obavezan na isplatu naknade štete preživjeloj, do naplate nije došlo. Budući da država nije osigurala da joj se u situaciji u kojoj počinitelj nema sredstava isplati naknada štete Odlukom 854/2017 Komiteta je zaključio da je preživjeloj onemogućeno efektivno i provodivo pravo na adekvatnu i pravednu naknadu, kao i što potpuniju rehabilitaciju.


[1] Popratni izvještaj o nivou provedbe odluke Komiteta protiv torture u slučaju br. 854/2017  A. protiv Bosne i Hercegovine Komitetu protiv torture

[2] Konvencija protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni ili postupaka

ZA RATNO SILOVANJE U FOČI PO 8 GODINA ZATVORA

Izvor: BIRN BiH

Pravda nakon 28 godina za preživjelu ratnog seksualnog nasilja

Prvostepenom presudom Sud Bosne i Hercegovine danas je osudio Radovana Papricu zvanog Papro na 8 godina zatvora i Slavka Ognjenovića zvanog Mačak na 8 godina zatvora za zločin protiv čovječnosti – silovanje i seksualno zlostavljanje koje su počinili 1992. godine na području Foče. TRIAL International je u nekoliko zadnjih godina kroz pravnu podršku ohrabrivao preživjelu u njenoj borbi traženja pravde, kako bi pravosudni organi identifikovali i procesuirali odgovorne.

Pored toga, Sud BiH je počinitelje obavezao na plaćanje odštete preživjeloj u iznosu od 37.000 KM kao naknadu za njeno fizičko i duševno stradanje. Također, bitno je naglasiti da je ova presuda posebno značajna u trenutnom kontekstu, budući da se procesuiranje ratnih zločina vodi otežano uslijed globalne pandemije Covid 19. Početak godine bio je obilježen neizvjesnošću o tome da li će se i na koji način nastaviti rad pravosuđa na procesuiranju predmeta, te je ova presuda pokazatelj da je uz istrajnost dostizanje pravde moguće i u doba pandemije. 

TRIAL International se u okviru svoga djelovanja bori protiv nekažnjivosti za najteže zločine protiv međunarodnog prava, te pruža pravnu podršku preživjelima, ohrabrujući ih u ostvarivanju njihovih prava i pristupu pravdi. Na ovaj način, organizacija nastoji doprinijeti zaustavljanju nekažnjivosti i pristupu reparacijama za najteže zločine protiv međunarodnog prava. 

OBRAĆANJE VIJEĆU ZA PROVEDBU MIRA NA TEMU POMIRENJA U BOSNI I HERCEGOVINI

Izvor: OHR

Povodom obilježavanja godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma, politički direktori Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira održali su sesiju na temu 25 godina pomirenje u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini u okviru svog redovnog sastanka.Tim povodom, kako bi dali svoj osvrt na ovaj proces, zajedno sa Pablom de Greiffom, bivšim specijalnim izvjestiteljem Ujedinjenih nacija za promociju istine, pravde, reparacije i garanciju neponavljanja zločina, obratile su se i Adrijana Hanušić Bećirović, viša pravna savjetnica organizacije TRIAL International – Ureda u BiH, i Lejla Gačanica, pravna ekspertica za tranzicijsku pravdu. Obraćanje Vijeću bila je prilika da pred ovim važnim tijelom ukažemo na trenutno stanje u Bosni i Hercegovini, naročito kada je riječ o pravu na pravdu i reparacije za ratne žrtve, ali i da se osvrnu na temu negiranja ratnih zločina, što je svakako važno za proces izgradnje mira u BiH. 

Ne postoji prečica za pomirenja. Pomirenje je dug proces, ali moramo naglasiti da ono nije zamjena za procese pravde i vladavine zakona, već bi im trebao prethoditi. Međutim, proces pomirenja ne može biti uspješan ako ne uključuje aspekt prepoznavanja odgovornosti“, rekao je Pablo de Greiff.

Mnogo godina nakon završetka rat u BiH i dalje vidimo da nije učinjeno dovoljno za rješavanje najvažnijih pitanja za žrtve rata. Stoga, kako bi procesi pomirenja mogli napredovati, moramo voditi računa o onome na što se Predsjedništvo BiH nedavno obvezalo, ali što je često, čini se, zanemareno, a to je “osiguranje da narodi i građani mogu živjeti dostojanstveno“ – što se posebno odnosi na žrtve ratnih zločina.

“Žrtve ratnih zločina i dalje trpe kršenja njihovih prava na pravdu, istinu i reparaciju. Ovo dodatno produbljuje osjećaj nepovjerenja prema vlastima, koje, čini se, ne mogu ili ne žele u potpunosti poštivati ​​svoje međunarodne obaveze o  ljudskim pravima”, kazala je Adrijana Hanušić Bećirović.

Prve postratne godine bile su obilježene snažnim angažmanom civilnog društva, koji se ispoljavao nekim, naizgled običnim radnjama, poput prelaska različitih državnih, entitetskih i etničkih linija, ponovnim povezivanjem ljudi i intervencijom tamo gdje formalna politika nije mogla doći, do traženja formalnih zakonodavnih rješenja, pružanje podrške žrtvama i davanje glasa građanima, objašnjava Lejla Gačanica, pravna ekspertica za tranzicijsku pravdu.

Međutim, institucije Bosne i Hercegovine na svim nivoima nisu se dovoljno angažovale u izgradnji mira – ta su pitanja uglavnom prepuštena civilnom društvu, aktivistima za ljudska prava i građanima. Jasan primjer je sveprisutno poricanje sudski utvrđenih ratnih zločina ili veličanje onih koji su ih počinili, dok nadležne institucije još uvijek nemaju „političke volje“ da usvoje odgovarajuće propise koji bi to zaustavili, što je prepoznato i publikacijom „Nazivanje ratnih zločina pravim imenom“ koju je TRIAL International priredio u saradnji sa Forumom ZFD.

Nedavno, Predsjedništvo BiH podsjetilo nas je na obavezu suosjećanja sa bolom i patnjom pripadnika svih naroda i građana, te na obavezu iskazivanja poštovanja svim nevinim žrtvama rata. Međutim, to nažalost koči trenutno nacionalističko političko okruženje. Nedostatak odgovarajuće regulative omogućava političke elite svih strana da manipuliraju utvrđenim činjenicama i da ih koriste za svoje političke ciljeve, ometajući tako proces pomirenja i podrivajući izgradnju mira”, rekla je Gačanica.

Kao što se može vidjeti iz posljednjih 25 godina, pred nama su još mnogi izazovi i ne postoji brzo niti jednostavno rješenje za podjele i sukobe koji postoje od 1990-ih. Zbog toga procesi društva i vlasti ne smiju biti paralelni, već ujedinjeni u cilju uspostavljanja i promocije izgradnje povjerenja.

KALOPER ORULI: O PREŽIVJELIM ŽRTVAMA NASILJA MORAMO GOVORITI KONTINUIRANO

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obojen je u narandžastu boju koja simbolizira vedriju budućnost, lišenu nasilja (fizičkog, psihičkog, seksualnog, ekonomskog) nad ženama. Svakog 25. novembra u godini prisjećamo se i govorimo o zločinima koji su brojne žene preživjele i o onima koje su i dalje u opasnosti da ga dožive, u cilju senzibilizacije i upoznavanja javnosti o ovom problemu. Prisjećamo se i na preko 20.000 žena koje su silovane ili seksualno zlostavljane u toku rata 1992-1995 godine u Bosni i Hercegovini – tačan broj nikada nećemo znati, jer čak i 25 godina nakon rata brojne preživjele, zbog stigmatizacije, traume, nedostatka informacija i novčanih sredstava ili straha od počinitelja koji i dalje živi u njihovoj sredini, neće nikada progovoriti o zločinu.

Zato je važno da o njima mislimo i govorimo kontinuirano, a ne samo da ih se prisjećamo na svaki međunarodni dan posvećen njihovim pravima. Mnoge od njih nikada neće ni istupiti sa svojom pričom o onome šta su preživjele, ali zato mi moramo podizati svoj glas i boriti se za njihova prava”, kazala je Midheta Kaloper Oruli, sekretarka Udruženja žrtava “Foča 1992-1995”.

Strah od stigmatizacije je jedan od razloga zašto brojne preživjele žene ne govore o zločinu, navodi Midheta. Stigmatizacija se ispoljava u vidu rodno motiviranih stereotipa koji dovode do marginalizacije: stav da su one “to tražile”, da žrtve seksualnog nasilja lažu, da je silovanje sramota za preživjele.

Meni je žao što više žena ne prekine šutnju o onome što su preživjele, ali razumijem da do toga neće doći dok se cjelokupno društvo ne suoči sa ovim problemom. Najteže mi je što se često ta stigmatizacija javlja i u užem krugu porodice, gdje se stid i krivica nameće žrtvi a ne počinitelju koji bi taj teret i treba da nosi”, kazala je ona.

Iz tog razloga sudske presude za ove zločine, tačnije osuđivanje i kažnjavanje počinitelja je ključno, jer sa sobom nosi lekciju za buduće generacije, kako se ovi zločini ne bi ponovili.

Kada govorimo o borbi za pravdu, naknada preživjelima i osuda počinitelja jako su važne u pogledu suočavanja sa strašnim zločinima koji su se desili. Osim što predstavljaju određeni vid satisfakcije za preživjele, one su ključni element za slanje jasne poruke da će zločini biti kažnjeni”, poručila je Midheta.

Napomena: Kako se u ogromnoj većini slučajeva seksualnog nasilja koji se spominju u ovom tekstu radi o ženskim žrtvama, u njemu se najčešće koristi ženska zamjenica “ona” kad se govori o žrtvama. To svakako ne umanjuje iskustvo muškaraca koji su također bili izloženi ovom zločinu tokom rata, a tačan broj takvih slučajeva ni danas nije poznat, iako se procjenjuje da ih je bilo na hiljade.

Korjenić: Evropska unija mora staviti pred BiH vlasti jasne poruke i zahtjeve ― da u EU nema mjesta za države koje negiraju ratne zločine

Povodom obilježavanja 25 godina Dejtonskog mirovnog sporazuma visoki predstavnik Evropske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i potpredsjednik Evropske komisije Josep Borrell posjetio je Bosnu i Hercegovinu. Tokom svoje posjete gospodin Borrell odao je počast civilnim žrtvama rata kao i onima koji predvode borbu mira, a TRIAL International, kao organizacija koja se bavi pitanjem suočavanja sa prošlošću i tranzicijskom pravdom, tom prilikom pozvana je da se zajedno sa joj nekoliko predstavnika nevladinih organizacija i aktvista obrati na skupu koji je održan u Muzeju ratnog djetinjstva u Sarajevu. 

Institucije Bosna i Hercegovine, na svim nivoima, većinom se nisu dovoljno angažovale na izgradnja mira i na procesu suočavanja sa prošlošću ta su pitanja mahom prepuštena civilnom društvu, aktivistima/kinjama za ljudska prava tj. građanima. Vidljivo je da su se državne institucije odrodile od ovih procesa, ako izuzmemo suđenja za ratne zločine i djelimično ostvarivanje administrativnih reparacija za neke od žrtava ratnih zločina”, kazala je Selma Korjenić, voditeljica TRIAL International – Ureda u BiH.

Institucionalno suočavanju sa prošlošću i izgradnji mira unutar dejtonske BiH mora uključivati upotrebu utvrđenih činjenica, tj. presude domaćih i međunarodnih sudova. Poricanje i revizionizam u slučajevima ratnih zločina, kao i veličanje i komemoriranje osuđenih ratnih zločinaca je nedopustivo, i mora biti sankcionisano. Pored osiguravanja pravde i reparacija žrtvama ovo je minimum iza kojeg država mora stati i za koje mora imati konkretne odgovore. 

Želim da vjerujem da je proces EU integracija značajna prilika za BiH da unaprijedi postojeću situaciju, a pitanje suočavanja s prošlošću mora biti jedno od ključnih u tom procesu. Dejtonska krhka i ograničena dostignuća danas bi mogla biti urušena ili pak unaprijeđena, zavisno od zahtjeva koje država treba ispuniti tj. koje EU pred nju stavi u procesu integracija kroz različite reforme. U tom kontekstu smatram da EU mora staviti pred bh. vlasti jasne poruke i zahtjeve da u EU nema mjesta za države koje negiraju ratne zločine, tj ne poštuju sudske presude, te da su revizionizam i poricanje u suprotnosti sa temeljnim evropskim vrijednostima”, poručila je Korjenić.

Između izgradnje mira i države: 25 godina Dejtonskog mirovnog sporazuma

Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznatiji kao Dejtonski mirovni sporazum, potpisan je 21. novembra 1995. godine. U vremenu kada je bjesnio rat u zemlji u kojoj su počinjeni stravični zločini – genocid, etničko čišćenje, silovanja, masovna pogubljenja, mučenja, uspostavljanja logora i drugih mjesta zatočenja – cijeli spektar svih mogućih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, prekid rata je bilo prvo što se spomene vezano za bosanskohercegovački mirovni sporazum. Isto je i 25 godina poslije, ali sada imamo iskustvo života u dejtonskom miru.

Osim što je zaustavio rat, Dejtonski mirovni sporazum je uspostavio državu, komplikovanu i skupu, a postkonfliktni period je pokazao koliko su dejtonski principi – u potrazi za kompromisnim mirom – usložili i uticali na suočavanje s nedavnom teškom prošlošću. Započeti procesi društvene, ekonomske i političke tranzicije još uvijek traju, a paralelno su izgrađeni i osnaženi etnički kolektiviteti koji drže ključeve izgradnje mira i evropske budućnosti. Nerijetko čujemo da je naš mirovni sporazum zapravo zamrznuo konflikt. Ustav, sadržan u Aneksu 4, marginalizirao je građanina/građanku, a utemeljio etničke kolektivitete kao nosioce prava. Tokom proteklih 25 godina naučili smo da je jako teško, skoro nemoguće provesti institucionalno konstruktivno suočavanje s prošlošću bazirano na utvrđenim sudskim činjenicama, uspostaviti mir i vladavinu demokratije s istim akterima, istim politikama, istim ideologijama, istim podjelama koje su bile okosnica rata, a koje sada dolaze upakovane u ustavnu kategoriju ‘konstitutivnosti’, ‘vitalnog nacionalnog interesa’, ‘pariteta’. Insistiranje na važnosti etničke politike i nacionalnih stranaka nije rezultat samo državne strukture, već i posljedica rata i ratnih ideologija. Munjeviti uspon etničkog identiteta iscrtao je granice na svim stranama, etablirajući nove prostore u kojima su građani/građanke tek individualna kategorija, a žrtve i preživjeli iz rata zaboravljeni, nevažni i potisnuti, važni tek u vrijeme izbornih kampanja. Izgradnja države i entiteta tako postaje mainstream tema političkog diskursa, a ratna prošlost se od političkog diskursa koristi za revizionizam, manipulaciju i konstrukciju paralelnih sjećanja. Posljedice rata na stanovništvo postaju tek neugodna popratna činjenica, alternativni diskurs civilnog sektora.

Izgradnja mira u Bosni i Hercegovini smještena je između tranzicijske pravde i dejtonskih principa. Dugi niz godina rad unutar tranzicijske pravde je prevashodno bio usmjeren na pravosudni odgovor na zločine počinjene tokom rata. Krivično procesuiranje ratnih zločinaca predstavlja utvrđivanja odgovornosti i utvrđivanja činjenica o počinjenim ratnim zločinima, uključujući priznavanje patnje žrtava i njihovih porodica. Ovi procesi su trebali dovesti do suočavanja s prošlošću i potaknuti izgradnju mira. Iako su se dogodili neki pozitivni pomaci, napredak je spor, a prema trenutnoj stopi procesuiranja postoji bojazan da naše pravosudne institucije neće uspjeti ispoštovati rok za okončanje svih ratnih slučajeva do 2023. godine. Za umorne i zaboravljene žrtve ovo uskraćivanje pravde povećava patnju i nažalost mnoge je neće ni dočekati. Rijetko postoji razumijevanje za produžene posljedice rata: one ne završavaju okončanjem ratnog sukoba, a položaj žrtava je u ovoj zemlji izrazito degradirajući. Žrtve rata su tako u dvostruko nepovoljnom položaju – primarno zbog pretrpljene štete, a potom i zbog nemogućnosti ostvarenja vlastitih prava.

Komitet Ujedinjenih nacija protiv torture u 2019. godini je, po predstavci žrtve, donio odluku prema kojoj Bosna i Hercegovina treba da isplati odštetu i osigura javno izvinjenje preživjeloj žrtvi ratnog seksualnog nasilja, te omogući potpunu rehabilitaciju. Komitet Ujedinjenih nacija za eliminaciju diskriminacije žena je 2020. godine donio prvu odluku protiv Bosne i Hercegovine, potvrđujući da je rodno zasnovano nasilje nad ženama oblik diskriminacije i torture. Ovo je prva odluka koja imenuje Bosnu i Hercegovinu odgovornom, kao i prva koja priznaje patnju preživjelih seksualnog nasilja. Ujedno, ovo, ali i drugi pomaci ka izgradnji mira mahom su rezultat predanosti organizacija civilnog društva, aktivista za ljudska prava i pojedinaca koji svojim aktivizmom žele normalizirati odnose između pojedinaca i zajednica. Umjesto da se institucije staraju o pravima ovih ranjivih kategorija, žrtvama je silom prilika jedino ostalo da se oslone na organizacije civilnog društva u borbi za svoja prava i podršku. Ovakve odluke očigledno su neophodne za pokretanje državne odgovornosti, no moramo se zapitati koliko žrtava će doživjeti ovaj vid pravde.

Suočavanje s prošlošću je proces koji zahtijeva vrijeme, sistematičan, objektivan i kontinuiran rad. Pa ipak, naše kolektivno sjećanje ustrojeno je prema dejtonskom miru – tri naroda, tri kolektivna sjećanja, međusobno suprotstavljena i isključiva. Negiranje presuđenih ratnih zločina ili pak njihovo veličanje i veličanje onih koji su ih počinili je sveprisutno, dok u nadležnim institucijama još uvijek nema ‘političke volje’ da se usvoji pravna regulacija koja bi zaustavila ovu praksu ili poduzmu neki drugi konkretni institucionalni koraci. Postojeće nacionalističko političko okruženje i nedostatak adekvatne pravne regulacije potiče političke elite da manipulišu utvrđenim činjenicama i koriste ih za svoje političke ciljeve, čime se koči proces suočavanja s prošlošću i ugrožava izgradnja mira. Čini se da odgovoran odnos spram prošlosti, koja itekako oblikuje našu sadašnjost, nije dio programa vodećih političkih stranaka niti njihove volje. U isto vrijeme, još uvijek imamo kolektivne centre, težak proces ostvarivanja različitih vidova reparacija, napade na povratnike, zavisnost od vanjske pomoći i intervencije. Ispunjavanje ciljeva tranzicijske pravde zahtijeva sankcioniranje i reguliranje osporavanja i negiranja sudskih odluka u predmetima ratnih zločina. Nekažnjavanje počinilaca, ali i njihovo veličanje, ne samo da iznova povređuje žrtve već vodi i daljnjim društvenim podjelama i onemogućava izgradnju države i društva na temelju vladavine prava i na demokratskim principima.

U Bosni i Hercegovini imamo na sceni političku instrumentalizaciju sjećanja. Umjesto da imaju iscjeljujući učinak na zajednice i da služe kao mjesta na kojima se žrtve poštuju i za njima žali, mjesta sjećanja, memorijali i komemorativne prakse u Bosni i Hercegovini često su korišteni za obilježavanje u etnički podijeljenom prostoru. Tako oni ne samo da ne pridonose suočavanju s gubicima i razumijevanju onoga što se u prošlosti dogodilo već služe i za učvršćivanje starih i stvaranje novih podjela. Naša praksa je pokazala ne samo da spomenicima obilježavamo verziju istine koje se želimo sjećati već i brišemo one elemente prošlosti koje želimo zaboraviti. Otpor izgradnji spomenika ubijenoj djeci Prijedora, kao i obilježavanje stradanja civila na Kazanima u Sarajevu samo su neki od primjera ignoriranja stradanja van određene etničke grupe. Negativno pamćenje označava samokritičko, javno sjećanje na zločine koje je počinila vlastita država ili vlastita društvenopolitička grupa, što je ovdje rijetko ili nepostojeće.

Obrazovne institucije i mediji pretvoreni su u instrumente provedbe podjela i institucionalizaciju sukobljenih diskursa o prošlosti. Školski planovi i programi šute o ratu iz devedesetih ili donose različite, etničko-mitološki obojene interpretacije prošlosti. Dvije škole pod jednim krovom su možda najbolja ilustracija bosanskohercegovačke realnosti: jedni pored drugih, ali ne jedni s drugima. Fizičko i ideološko odvajanja učenika i učenica po etničkoj pripadnosti već u obrazovanju govori dovoljno o posvećenosti i volji za izgradnju mira.

Vlasti države Bosne  i Hercegovine nisu usvojile strategiju tranzicijske pravde, sveobuhvatno riješile pitanje žrtava ratne torture, reformirale obrazovni sistem, zabranile negiranje, opravdavanje, veličanje zločina i zločinaca. Dejtonska Bosna i Hercegovina nije se uspjela izgraditi kao samoodrživa država kojom upravlja reformski orijentirana politička snaga. Toga trebamo biti svjesni – naš mirovni proces je daleko od uspješnog, i Bosna i Hercegovina se nalazi u stanju “zarobljene države”. Preživjele žrtve rata, ali i ostali građani i građanke Bosne i Hercegovine gube nadu i vjeru u državu i institucije, a u kombinaciji sa sveprisutnim manipulacijama ratnom prošlošću život se ovdje zaista može svesti na izreku ‘samo neka ne puca’. Ovim se vraćamo na početak ovog teksta te u 1995. godinu – je li Dejtonski mirovni sporazum iscrpio svoj domet u zaustavljanju rata u Bosni i Hercegovini?

Ono u što smo sigurni jest da ne želimo ponavljati na svaku sljedeću godišnjicu Dejtonskog mirovnog sporazuma da je urađeno nedovoljno za izgradnju mira u Bosni i Hercegovini. Dejtonska krhka i ograničena dostignuća danas bi mogla biti urušena ili unaprijeđena uslovima koje država treba ispuniti za evropske integracije kroz različite reforme. Proces evropskih integracija značajna je prilika za Bosnu i Hercegovinu da unaprijedi postojeću situaciju jer je pitanje suočavanja s prošlošću ključno u procesu evropskih integracija. Vladavina prava je imperativ, ne tehnikalija, jednako kao i procesuiranje, ostvarenje prava žrtava te ostvarivanje prava na pravdu i istinu poštivanjem odluka sudova u praksi u Bosni i Hercegovini. Ono što je jasno jeste da status quo koji je između ostalog proizašao iz Dejtonskog sporazuma nije rješenje, a jasne su i poruke vlastima u Bosni i Hercegovini da u Evropskoj uniji nema mjesta za države koje negiraju ratne zločine i da su revizionizam i poricanje u suprotnosti s temeljnim evropskim vrijednostima.

Tim porukama želi se naglasiti da je krajnje vrijeme za izgradnju države zasnovane na principima vladavine prava, demokratskih vrijednosti, poštivanja pravosuđa kao stuba demokratskog društva i u konačnici putu Bosne i Hercegovine ka evropskim integracijama. I tu leži odgovornost i neophodnost državnog, međunarodnog i civilnog djelovanja.

Dejtonski mirovni sporazum, osim okončanja rata, Bosni i Hercegovini je otuđio mir. Razumijevajući da mu to nije bio cilj, zajedno sa iskustvom primjene, moramo odgovorno promišljati o svojoj budućnosti. Ratni narativi su ne samo prisutni već su i u porastu i izazivaju napetost u svakom segmentu postkonfliktnog života. I dalje ne postoji jasno izražena volja institucija da se suoče s teškim posljedicama kršenja ljudskih prava u prošlosti. Cijele generacije mladih ljudi u Bosni i Hercegovini odrasle su u podjelama i mržnji. To je jedina realnost koju poznaju. Ako pogledate pažljivije, sprečavanje svega gore navedenog  trebao je biti cilj mirovnog sporazuma. Još uvijek može biti, no to zahtijeva snažan zaokret i preuzimanje odgovornosti u razumijevanju procesa suočavanja s prošlošću unutar Bosne i Hercegovine na svim zakonodavnim, institucionalnim, obrazovnim nivoima, te aktivnije i odlučnije, uključujući međunarodne, politike i uticaje.

Smjer u kojem treba raditi na institucionalnom suočavanju s prošlošću i izgradnji mira unutar dejtonske Bosne i Hercegovine mora uključivati upotrebu utvrđenih činjenica (presude domaćih i međunarodnih sudova) umjesto njihove interpretacije, negiranja i zloupotrebe, uključujući obrazovne institucije, javne prostore, medije, političke diskurse. Iz prethodnih 25 godina  trebamo ‘naučene lekcije’ primijeniti u pristupu suočavanju s prošlošću, sprečavajući politiziranje procesa posebno u pogledu negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina. Neophodna je pravna regulacija ove oblasti, čime se šalje snažna poruka o opredijeljenosti društva i države za uspostavljanje vladavine prava i predanosti prevladavanju prošlosti. Ujedno, žrtve moraju vidjeti da se njihovo pravo na pravdu, istinu i reparacije u potpunosti provode. Podsjećamo, promjene u društvu, pored formalnih izmjena politika, zakona i procesa,  neophodne su. Poricanje i revizionizam u slučajevima ratnih zločina, kao i veličanje i komemoriranje osuđenih ratnih zločinaca, u suprotnosti su s temeljnim evropskim vrijednostima.

Koliko još dugo trebamo čekati bosanskohercegovačke zvanične nosioce vlasti da prestanu sa gore navedenim praksama i sa sistematskim blokiranjem demokratskog razvoja države i društva, posebno imajući u vidu evropske integracije kao šansu za prevazilaženje usko tumačenih i nedovoljno korištenih prilika za suočavanje s prošlošću?

Tekst je nastao u saradnji TRIAL International,Forum ZFD i pravne ekspertice Lejle Gačanice

KRATKI PRIKAZI O NEGIRANJU RATNIH ZLOČINA U BOSNI I HERCEGOVINI

Od nedostatka zakonskog odgovora, do uloge društva

Izravne posljedica rata koji je okončan prije 25 godina i dalje su prisutne u Bosni i Hercegovini –  kroz višegodišnje potrage za nestalima i boli koja prati članove porodica u teškim trenucima pronalaska svojih najmilijih, kroz procesuiranje odgovornih za ratne zločine, ali i dugogodišnje čekanje žrtva na mnoge sudske procese. Pored boli i patnje, ali i borbe žrtava za istinu, pravdu i reparacije, manfiestovanje rata nažalost ogleda se i u sveprisutnom negiranju mnogih zločina koji su se desili, pa i onih utvrđenih od strane sudova. Negiranje je skoro uvijek praćeno glorificiranjem osuđenih ratnih zločinaca, što se često manifestuje u javnom prostoru: u muralima sa likovima ratnih zločinaca, grafitima fašističkih obilježja, skandiranjima slogana na sportskim događajima kojima se negiraju masakri, te u isto vrijeme glorificiraju njihovi počinitelji ili pak u komemoracijama i javnim skupovima na kojima se ističu fotografije ratnih zločinaca. Manipulacija ratnim narativima uzastopno je primijenjeno političko sredstvo kreiranja javnog mnijenja, a negiranje, minimiziranje ili pak odobravanje i opravdavanje počinjenih zločina te selektivno prihvatanje i odbacivanje pravde kontinuirano izazivaju napetosti u podijeljenom društvu.

Kako bi se o ovim problemima govorilo na što otvoreniji i konstruktivniji način, TRIAL International i forum ZFD načinili dva prikaza problema negiranja ratnih zločina u BiH. Prvi prikaz “Pravna regulacija zabrane negiranja (poricanja), minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina u Bosni i Hercegovini” ukazuje na važnost donošenja sveobuhvatne zakonske regulative koja bi dokinula kulturu nekažnjivosti. Prikazane su dosadašnje inicijative, modeli mogućeg zakonskog uređenja uz očekivane učinke takve regulative i preporuke. Prikaz “Nazivanje ratnih zločina pravim imenom u bosanskohercegovačkom društvu” adresira paralelne nezakonodavne aktivnosti, poput obrazovanja, aktivizma, umjetnosti i kulture, vjerske zajednice i medijskog izvještavanja u cilju buđenja društvene svijesti na ovu temu. Ovaj prikaz ukazuje na utjecaj negiranja na društvo, šta se može uraditi po ovom pitanju, a što bi trebala biti obaveza bh. društva u cijelosti.

Kratki prikazi su nastali na osnovu istraživanja provedenog u 2019. godini, rezultat kojeg je bila i publikacija “Nazivanje ratnih zločina pravim imenom”, i dijaloga koji su otvoreni o potrebi i modelima pravne regulacije zabrane negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Okruženje u kojem je prihvatljivo i dozvoljeno negiranje ili veličanje zločina je štetno za društvo i za preživjele; ovo ujedno dovodi u pitanje pravosuđe i demokratske institucije”, kazala je Lejla Gačanica, pravna ekspertica.

TRIAL u Bosni i Hercegovini i forumZFD inicirali su u 2019. godini pokretanje konstruktivnog diskursa o neophodnosti donošenja zakona o zabrani poricanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. U nastojanju da se uspostave i održe otvoreni razgovori sa različitim akterima i relevantnim grupama o ovoj temi, ali u konačnici i jedan širi dijalog i podizanje društvene i političke svijesti o temi suočavanja s prošlošću ove organizacije organizuju diskusije te izrađuju istraživačke radove, počevši sa publikacijom “Nazivanje ratnih zločina pravim imenom” i Tabelarnim prikazom zakonskih rješenja negiranja u drugim državama, koji su prethodili ovim kratkim prikazima.

POZIV ZA PRIJAVE NA RADIONICU

TRIAL International poziva sve advokate/ice koji zastupaju ili su zastupali žrtve ratnih zločina u građanskim postupcima za naknadu štete pred sudovima u Bosni i Hercegovini na radionicu “Aktualna pitanja u vezi sa naknadom troškova parničnog postupka u korist pravobranilaštava: kršenje prava na imovinu i prava na pravično suđenje u svjetlu prakse Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava”.

Radionica će se održati 05. novembra 2020 godine
od 10:00-14:00 sati u prostorijama Swiss Hotela na adresi Vrbanja 1 u Sarajevu.

Cilj radionice je upoznavanje sa praksom Ustavnog suda BiH, kada je u pitanju kršenje prava na imovinu i prava na pravično suđenje kroz primjenu odredbi o troškovima zastupanja javnih pravobranioca prema važećim zakonima o parničnim postupcima, kao i praksom Evropskog suda za ljudska prava. 

Vise informacija možete pronaći u pozivnici.

ODRŽANA DISKUSIJA O PRAVIMA PREŽIVJELIH RATNIH ZLOČINA U OKVIRU KRIVIČNOG POSTUPKA

Ostvarivanje prava na pravdu i reparaciju

(7. oktobar 2020. godine) Kako bi se preživjelim ratnog seksualnog nasilja, ali i preživjelim drugih ratnih zločina, približio pristup pravosudnom sistemu, a shodno tome i kako bi ih osnažilo i ohrabrilo u njihovoj borbi za pravdu, TRIAL International, u saradnji sa Udruženjem žrtava rata “Foča 1992-1995”, jučer je organzivao diskusiju pod nazivom “”Ratni zločini – Pravo na pravdu i reparacije u krivičnim postupcima”. 

Pravdu sam pokušala ostvariti tokom čitavog rata i po završetku rata”, svoju priču započinje Semka Agić, članica udruženja “Naš glas”. “To je dugo trajalo, ali ja sam bila uporna a i TRIAL sa mnom, pa smo im stalno visili za vratom. Kada je proglašen ratnim zločincem, sav sam svoj teret žrtve prebacila na njega. Sad si ti žrtva, a sad sam ja – pobjednik”. Danas, Semka Agić otvoreno govori o svom iskustvu traženja pravde u nadi da će njena priča ohrabriti brojne preživjele koji na nju još čekaju.

Nažalost, i više od dvije decenije nakon rata brojni su problemi koji sputavaju preživjele u njihovoj borbi da ostvare svoja prava. Na primjer, mnoge od njih se nose sa ozbiljnim psihološkim posljedicama zbog nezaliječene traume. Pristup pravdi je i dalje ograničen, uključujući i činjenicu da mnogi počinitelji odgovorni za zločine nad njima i njihovim porodicama još uvijek nisu procesuirani. Upravo iz tog razloga, ova diskusija ima za cilj da preživjelima približi njihova prava i dostupna sredstva da ih ostvare, a obuhvata četiri aspekata traženja pravde za preživjele a to su: uloga udruženja žrtava, pravna podrška u traženju pravde i pravične naknade štete u okviru krivičnih postupaka, psihološka podrška ali i prikaz ličnog iskustva u traženju pravde za počinjene ratne zločine.

Smatram da je važno preživjele upoznati sa pravima u krivičnom postupku, kako bi se njihova uloga unaprijedila te kako bi aktivno učestvovali u istom, kako ne bili u ulozi pasivnog posmatrača, ili pak dokaznog sredstva, što je nažalost, često slučaj. Upoznavanje sa pravima, njihovo korištenje i stalno insistiranje na njima kroz proces može unaprijediti ulogu i položaj preživjelih. Određena prava su i  namijenjena da ih zaštite ali i osnaže  – pravo da budu informisani o statusu njihovih predmeta, prava u pogledu zaštite identiteta, te prava u pogledu ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva i pristupa besplatnoj pravnoj pomoći.”, kazala je Berina Žutić Razić, pravna savjetnica organizacije TRIAL International – Ureda u BiH.

Midheta Kaloper Oruli, sekretar Udruženja žrtava rata “Foča 1992-1995”, kazala je da za žrtve rata, a posebno osobe koje su preživjele seksualno nasilje u rata, su od veliko značaja diskusije na ovu temu. 

Ovakav susret daje preživjelim dodatnu motivaciju da se bore za pravdu, ma koliko put bio težak i trnovit. Moramo, i nakon ovoliko godina poslije rata, na svaki način ohrabriti naše sugrađanke da hrabro i dostojanstveno smognu snage i progovore o svemu što se dešavala tokom devedesetih”, pojasnila je.

PARLAMENT BIH USVOJIO INICIJATIVU KOJA ADRESIRA PROBLEM PLAĆANJA VISOKIH TROŠKOVA ZASTUPANJA JAVNIH PRAVOBRANIOCA U POSTUPCIMA NAKNADE ŠTETE PREŽIVJELIH RATNIH ZLOČINA

Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine usvojio je inicijativu koja adresira problem plaćanja visokih troškova za javno pravobranilaštvo za građane, a posebno preživjele koji traže svoje pravo na odštetu za ratne zločine. Riječ je o dugogodišnjem problemu preživjeli ratnih zločina koji su pred bh. sudovima podnosili tužbene zahtjeve protiv entiteta kako bi ostvarili svoje pravo na naknadu nematerijalne štete, a koji su zbog primjene zastarnih rokova mahom odbijani prateći stav Ustavnog suda BiH iz 2014. godine, te su okončanjem takvih postupaka primorani plaćati visoke troškove zastupanja javnih pravobranilca entiteta. Kao posebno ranjiva kategorija, preživjeli ratnih zločina su u pokušaju traženja pravde prethodnom praksom bili “kažnjavani” plaćanjem naknada koje u nekim slučajevima dosežu i do nekoliko hiljada KM. 

TRIAL International već duže vrijeme pokušava pomoći žrtvama ratnih zločina koje su suočavaju sa problemom izvršenja sudskih odluka u kojima su dužni nadoknaditi troškove zastupanja javnim pravobraniocima, izuzimajući činjenicu da je većina preživjelih u nezahvalnoj imovinskoj situaciji i da se takvim postupcima zadaje konačan udarac od strane sistema koji je zanemario njihova prava i potrebe. Ova inicijativa je samo prvi korak i pokušaj rješavanja problema kroz izmjene zakona za žrtve kojima slijede takvi postupci. Nadamo se da će nadležne državne i entitetske institucije postupiti po preporuci Predstavničkog doma Parlamenta BiH i u narednom periodu započeti sa radom na ovom problemu”, kazala je Lamija Tiro, pravna savjetnica organizacije TRIAL International.

Usvajanjem inicijative se sugeriše nadležnim državnim i entitetskim institucijama, odnosno institucijama Brčko Distrikta BiH, da pripreme izmjene i dopune zakona o parničnim postupcima, kako bi se uvrstila odredba o oslobađanju od plaćanja troškova postupka, koji obuhvaća i iznos naknade i nagrade javnih pravobranilaštava. Ovo je samo jedan od koraka u nastojanju TRIAL Internationala da se preživjelima ratnih zločina koji bi se u narednom periodu mogli naći u situaciji u kojoj su se mnogi prije već našli, pomogne na neki način. Podsjećamo, inicijativa poziva nadležne institucije da izmjene zakona usklade sa sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava. 

Žrtve ratnih zločina su, prema trenutnom stanju stvari, žrtve postojećih zakonskih propisa koji im onemogućavaju pravičnu naknadu i koji ih dovode do prosjačkog stapa zbog visine naknade u slučaju gubljenja spora, jer se naknada pravobraniteljima obračunava po advokatskih tarifi, iako su pravobraniteljstva budžetski korisnici. Ova dvostruka nepravda je bila moj osnovni motiv za podnošenje poslaničke inicijative i nadam se da će svi nivoi vlasti imati sluha i po hitnom postupku usvojiti izmjene zakonskih propisa o parničnom postupku. Žrtvama su dovoljne ratne traume, ne treba ih biti i u miru”, kazala je Mirjana Marinković-Lepić, zastupnica Naše stranke u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, ispred čije stranke je i podnesena ova inicijativa.

Pored toga, u cilju sveobuhvatnijeg i efektivnijeg rješenja ovog problema, TRIAL International je započeo i edukacije za advokate koji zastupaju žrtve ratnih zločina u ovim sudskim postupcima kako bi ih upoznali sa praksom Ustavnog suda BiH, kada je u pitanju kršenje prava na imovinu i prava na pravično suđenje kroz primjenu odredbi o troškovima zastupanja javnih pravobranioca prema važećim zakonima o parničnim postupcima, kao i sa praksom Evropskog suda za ljudska prava po istom pitanju.