• !FOTO 01-0177
  • !FOTO 02-0232
  • VH-Majke-Presuda-Karadzicu-7

  • VH-Srebrenica-2

  • VH-Srebrenica2015-27

  • VH-Trnopolje-Sudbin-Music-6
  • EASTERN BOSNIA - APRIL 2001: This are my grandmother’s hands. She survived two wars. 2nd World War and the Bosnian war for independence. Most of her family was exterminated in 2nd world war. Pretty much the offspring of the people that killed her family in 2nd world war committed atrocities in Bosnia in early 90’s. Eastern Bosnia is on the border with neighboring Serbia with river Drina as a natural border. Through the history Bosnia was always a border country between East and West, during the Ottoman period it was the border post towards Austrian empire, before that it was border between Eastern and Western Empire. This position made Bosnia quite a unique conglomerat of ckutures,traditions,religions. Other than that it didn't bring us too much good. When the war was over, a foreign journalist came to interview my professor of poetry, Marko Vesovic. Entering his appartment, the journalist noticed my professor's dog who was lying in a corner. 'What remarkable blue eyes he has,' the journalist said. 'Well, you see,' explained my professor, 'the dog used to eat the same food we ate during the war. Now he is blind. Dogs are ageing seven times faster than we do, so with us it is different. We still have to wait for the effects on us. I never witnessed a mortar shell exploding in front of the people in the market place or a sniper shooting someone in front of my high school. I was always a couple of seconds or minutes late, or I would pass by the market place just before the shell exploded and killed more than sixty people waiting to buy groceries, or I would be running in a dark street with broken glass falling on me. But I've seen people cleaning the streets after shelling, I've seen what was left of a young man after a thirty-kilo shell exploded near him, and I've also seen the face of woman who survived this unhurt. Lately, when I was in Jerusalem for the first time, I wanted to visit the Al-Aksa mosque. At the entrance I was stopped by an Israeli soldier, a native Russian, and an Arab guard of the mosque. 'You are not allowed to enter,' said the soldier. 'You are not Muslim.' 'But I am!' I insisted. They wouldn't believe me. In Italy, I told an acquaintance of mine that I was a Muslim. He was irritated. 'But then,' he said, 'you cannot be a European.' 'But I am!' I replied. The Turks have left us with an unsolved national question. Religion and culture have always been strongly intermingled in our country. When the Ottoman Empire conquered Bosnia in 1453, the strategy it used to establish its rule was Roman: Divide et impera. Religion was the vehicle. Favouring the Muslims helped the Turks run the country, but it divided the Bosnians. In the 19th century, during the era of Romanticism, when Central Europeans began to build up their ideas of nationhood based on concepts of cultural uniqueness, Bosnians developed their own cultural identities out of religious affiliations. But these cultural identities failed to develop into the idea of a Bosnian nation: Bosnian Catholics and Bosnian Orthodox were seduced by the ideas of a Great Serbia or a Great Croatia. Today Bosnia is a resort of moderate, autonomous European Islam. Actually most of the population are Christians: Orthodox and Catholics. The Arab countries were not too impressed by the Bosnian version of Islam and their help wasn't sufficient to help us defend ourselves against the former Yugoslav Army, one of the strongest armies in Europe. The body count in the recent war was almost all Bosnian Muslim, but for the first time in the last two hundred years we have a state of Bosnia and Herzegovina, a language that is recognized….We've never been closer to a nation. I'm afraid that the fact that Bosnians are white helped us a lot. Probably that's why it took only four years for NATO to intervene in Bosnia. Before the fall of Srebrenica, the UN safe haven zone, foreign involvement was on the level of bringing humanitarian aid, mostly only where the Serbian Army allowed, and counting the shells and bombs falling on Bosnian cities. Then after the fall of Srebrenica and the massacre of Bosnian Muslims that followed it, NATO bombed the Serbian positions and brought peace. The first shelling of their positions around Sarajevo came at night. I remember our windows, covered with humanitarian nylon sheeting with UN signs instead of glass, opening because of the detonations, this time on the Serbian side. My mother cooked a pie to celebrate it. Our lives during the war were reduced to the basics. Having a bath with five-litre canisters and then using the water for the toilet. Making meat pie without meat. We became experts at peeing in the dark. The  path to happiness was very short, and the learning curve was steep. Once we all adopted these vital skills, and even got used to our little limbo and for a moment stopped talking about peace, our politicians signed the peace agreement. We have a new anthem now. We also have a new flag. It shows a dark blue ground on which is placed a golden triangle, a row of golden stars on one side. The triangle is meant to represent Bosnia and the row of stars I guess imply the European Union. Today we have to stand in a queue to get a visa for every European country. The writer Ivo Andric, one of two Bosnian Nobel Prize winners, described Bosnia in one of his novels as a 'valley of darkness'. The valley is surely dark; it is dark with Bosnian blood, it is darkened by American ignorance and European impotence, it is dark because of the clouds above. Yet it is our valley (Photo by Ziyah Gafic/Exclusive by Getty Images)

  • Ziyah_Gafic_4_(c)ZiyahGafic

BORBA ZA PRAVDU NE POZNAJE GRANICE: 29 GODINA NAKON ŠTO SU RATNI ZLOČINI POČINJENI U FOČI, OSUMNJIČENI UHAPŠEN I OPTUŽEN U CRNOJ GORI

Slobodan Ćurčić, osumnjičen da je u Foči 1992. godine ubio dva civila bošnjačke nacionalnosti, silovao jednu osobu te učestvovao u silovanju i seksualnom zlostavljanju bošnjačkih žena i djevojaka zajedno sa drugim osobama, uhapšen je i optužen za ova krivična djela u Crnoj Gori. Slučaj predstavlja važnu prekretnicu jer je ovo jedan od prvih predmeta ratnih zločina prenesenih iz BiH u Crnu Goru, što pokazuje da borba za pravdu ne poznaje granice.

TRIAL International je od samog početka pružao pravnu podršku preživjeloj ratnog seksualnog nasilja, na dugom putu borbe protiv nekažnjivosti, uključujući komunikaciju sa Tužilaštvom BiH koje je vodilo istragu u njenom predmetu. Optužnica je podignuta 2018. godine. Kako se osumnjičeni nije nalazio u BiH, izdata je Interpolova „crvena potjernica“ za njegovo hapšenje, te je konačno uhapšen u Crnoj Gori, nakon čega je optužnicu potvrdio Viši sud u Podgorici u decembru 2021. godine. TRIAL International također sarađuje sa Human Rights Action, nevladinom organizacijom koja se bori protiv nekažnjivosti u Crnoj Gori, kako bi preživjeloj obezbijedili pravnog zastupnika  u krivičnom postupku.

“Pravda mora biti zadovoljena, bez obzira na vrijeme koje je proteklo od kada je zločin počinjen. Saradnja tužilaštava na Balkanu je ključna za procesuiranje većeg broja počinilaca ratnih zločina počinjenih u BiH, budući da su se mnogi od njih odselili u susjedne zemlje u pokušaju da izbjegnu pravdu”, izjavila je je Ajna Mahmić, pravna savjetnica u TRIAL International-u.

Prema dostupnim podacima, do kraja 2020. godine, u oko 40% neriješenih predmeta pred bh. sudovima, optuženi se ne nalaze u zemlji. U Izvještaju Evropske komisije o Bosni i Hercegovini iz 2021. godine navodi se da je saradnja pravosuđa na Balkanu kada je riječ o procesuiranju predmeta ratnih zločina i dalje neefikasna, iako postoje bilateralni protokoli o saradnji koji se odnose na ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid između Tužilaštva BiH i njegovih pandana u Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori.

U Izvještaju se navodi: „ Pošto imaju više državljanstava, ove osobe navodno borave u susjednim zemljama. To im omogućava da izbjegnu pravdu koristeći zabranu u zemljama regiona da izručuju svoje državljane za krivična djela genocida, zločina protiv i ratnih zločina ”. 

TRIAL international se nada da će ovaj primjer uspješne saradnje između pravosudnih organa BiH i Crne Gore, uz podršku posvećenih nevladinih organizacija, doprinijeti borbi protiv nekažnjivosti.

Prekidanje kruga interpretacije prošlosti: zabrana veličanja osuđenih ratnih zločinaca

Tokom 25 poslijeratnih godina problem interpretacije umjesto činjeničnog progovaranja o prošlosti bio je jedan od ključnih problema u suočavanju s prošlošću i poticanju povjerenja. Da bi se društvo suočilo sa zločinima počinjenim u njegovo ime, potrebno je utvrditi odgovornost i činjenice (krivična suđenja), te na osnovu te forenzičke istine pristupiti razumijevanju, pravdi i pomirenju. Uprkos postojanju sudski utvrđenih činjenica, u Bosni i Hercegovini uspješno se promovira i održava mitološki narativ o ratu, kojem je cilj održavanje etničkih grupa razdvojenim, bez vizije i vjere u zajedničku budućnost.

Ovo održavanje interpretativne „istine“ o ratu u BiH uspostavlja se i održava na nekoliko načina: negiranjem, osporavanjem ili opravdavanjem ratnih zločina, revizionizmom (h)istorijskih događaja te ništa manje važnim – veličanjem osuđenih ratnih zločinaca. Veličanje se očituje kroz različite forme: nazivanjem javnih prostora (ulica, javnih ustanova) prema osuđenim ratnim zločincima, isticanjem fotografija ratnih zločinaca na javnim skupovima, dodjelom odlikovanja osuđenim ratnim zločincima, održavanjem memorijala te podizanjem spomenika kojima se veličaju ratni zločinci, oslikavanjem murala s likom osuđenih ratnih zločinaca u podijeljenim sredinama, osnivanjem i djelovanjem udruženja i organizacija od ratnih zločinaca ili u vidu podrške ratnim zločincima i promoviranja zločinačke ideologije. Svi ovi pojavni oblici veličanja osuđenih ratnih zločinaca nisu ništa drugo do osporavanje odgovornosti pojedinaca za počinjene ratne zločine te ujedno osporavanje stradanja žrtava i njihove patnje. Podvođenje individualne odgovornosti pod kolektivnu memoriju etničke grupe nije ništa drugo do kreiranje novih mitova o prošlosti, koja se uspješno kroz javni prostor utiskuje u sjećanje novih generacija. Dovoljno puta ponovljena iskrivljena slika prošlosti postaje ništa drugo do etnički ispravna – istina. Upravo u tom procesu i njegovoj posljedici leži opasnost za stabilni mir i osporava se mogućnost za suočavanja s prošlošću. Ilustracija ovoga  može se vidjeti na primjeru murala Ratku Mladiću u Beogradu: grčevita odbrana fizičkog upisivanja slave osuđenom ratnom zločincu nadišla je zahtjeve i pokušaje brisanja istog kao civilizacijske sramote. Mural je naslikan krajem jula ove godine, nakon što je sud u Hagu 8. juna Ratku Mladiću potvrdio doživotni zatvor. Ovo je očit primjer interpretativnih tumačenja prošlosti iza kojih – čak i ako ih nije sama oslikala – stoji država s policijskom zaštitom muralu, zvaničnici koji polažu cvijeće ispred njega te represija usmjerena prema svakom drugačijem sjećanju. Cijela borba za mural je izronila tenzije, podgrijavanja mržnje i jasan nedostatak političke odgovornosti za suočavanje s prošlošću.

Nakon neuspješnih pokušaja usvajanja zakona u parlamentarnim procedurama, a koji bi zabranili negiranje, osporavanje i veličanje presuđenih ratnih zločina, Odlukom Visokog predstavnika donosi se Zakon o dopuni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u kojem se reguliše ova materija. Dok se zabrana odobravanja, poricanja, grubog umanjivanja ili opravdavanja zločina genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina utvrđenih pravomoćnim presudama primjenjuje samo ukoliko je počinjena na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv skupine osoba ili člana skupine, dotle je formulacija koja se odnosi na veličanje manje kompleksna za primjenu. Naime, Krivični zakon propisuje kao krivično djelo dodjelu priznanja, nagrade, spomenice, bilo kakav podsjetnik ili bilo kakvu privilegiju ili slično osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili imenuje javni objekt kao što je ulica, trg, park, most, institucija, ustanova, općina ili grad, naselje i naseljeno mjesto, ili slično, ili ukoliko se registrira naziv po ili prema osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili na bilo koji način veliča osoba osuđena pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin. Dakle, ovdje nema uslova da radnja veličanja treba potaknuti na nasilje ili mržnju da bi predstavljala krivično djelo – već su ove radnje same po sebi krivično djelo. To znači da je krivično djelo, primjera radi, oslikani mural Ratku Mladiću u Banjoj Luci (10. 12. 2021), osuđenom za genocid i ratne zločine pred Haškim tribunalom. Uz iscrtani Mladićev lik ispisana je poruka “Ujedinjenje je počelo i to se više ne može zaustaviti” – kao ilustracija korištenja prošlosti za mobiliziranje mržnje i podgrijavanja konflikta u trenutnoj kompleksnoj političkoj situaciji.

Krivično djelo veličanja osuđenih za ratni zločin je i isticanje transparenta podrške i fotografije osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka na nogometnim utakmicama u Širokom Brijegu i Mostaru (novembar 2021). Ipak, oba nogometna kluba kažnjena su zbog toga što su navijači veličali osuđenog ratnog zločinca – Disciplinska komisija Nogometnog/Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine odlučila je da tribine stadiona obaju klubova budu zatvorene za naredna tri meča, a uz to će morati platiti i novčanu kaznu.

U novembru 2021. godine tri grafita posvećena Ratku Mladiću iscrtana su i dosta brzo prekrečena u Prijedoru. Prema navodima policije sva tri grafita su prekrečili mještani.

Institucionalna i ona manje formalna reakcija na ova krivična djela čini se da se razvija nakon normiranja ovog djela u Krivičnom zakonu BiH. Praksa uklanjanja veličanja osuđenih ratnih zločinaca tako može biti istinski dobar primjer. Ipak, ostaje pitanje: šta raditi sa oznakama, simbolima, muralima koji su postavljeni prije donošenja izmjena Krivičnog zakona? Ove odredbe ne mogu se primijeniti retroaktivno (primjenjuju se od objave), no nazivi ulica, murali, grafiti i dalje u javnom prostoru veličaju ratne zločince i ideologije koje oni predstavljaju. Naprimjer, u Kalinoviku, Nevesinju, Gradišci i Gacku murali posvećeni ratnim zločincima i dalje nisu uklonjeni. Vlasti u tim lokalnim zajednicama ističu ili kako nisu nadležni za taj posao ili da čekaju uputu s višeg nivoa vlasti. Bivši visoki predstavnik Valentin Inzko pozvao je sve lokalne vlasti da uklone iz javnog prostora murale i druge sadržaje kojima se veličaju osuđeni ratni zločinci nakon što je nametnuo izmjene zakona kojima je to zabranjeno. Situacija je pak – nepromijenjena.

Tužilaštvo BiH ima nadležnost za primjenu odredbe Krivičnog zakona o zabrani veličanja osuđenih ratnih zločinaca, no izmjene simbola i naziva ulica jesu u nadležnosti općina i gradova (odnosno određenih institucija na ovim nivoima – skupština ili vijeća). Za uklanjanje naziva ulica i trgova koji nose imena osuđenih ratnih zločinaca dovoljna je opredijeljenost lokalnih vlasti. Donošenje novih naziva ili postavljanje simbola koji veličaju osuđene ratne zločince bi svakako bilo krivično djelo. Dakle, stvarno pitanje je zašto lokalne zajednice ne uklanjaju ovakve nazive ulica/ustanova, murale, simbole…?

Izmjene Krivičnog zakona su osnova za suzbijanje destruktivnih praksi negiranja ili veličanja ratnih zločina i ratnih zločinaca, no ujedno su potencijal da se probudi angažman i pozitivne akcije svih aktera za eliminiranje dosada produciranih negativnih praksi. Propustiti ovaj momentum za drugačiji pristup prošlosti i otvaranje prostora empatije i razumijevanja za sve one koji ponovo dijele isti životni prostor bilo bi zamrzavanje stečenih pozicija – pozicija isključivih etnonacionalističkih narativa u kojima nema mjesta za žrtve i preživjele. Koliko je pozitivno bilo smanjenje praksi negiranja ili veličanja toliko je važno potaknuti i brisanje iz javnog prostora onoga što je i dalje uvredljivo, iskrivljeno i vrlo politički instruisano u bilo kojem dijelu BiH.

Priznavanje ratnih zločina te prestanak njihovog negiranja i veličanja od važnosti je za izgradnju društva na moralnim, etičkim, demokratskim i pravnim principima. Društvo koje se ne ogradi od zločina, koje jasno ne osuđuje zločine, ne može napredovati i pružiti sigurnost i perspektive za bolju budućnost svojim građanima/kama. Nužno je procesuirati krivična djela veličanja ratnih zločina, no i djelovati u lokalnim zajednicama gdje se izmjene o nazivima ulica, javnih institucija, spomenicima i drugim oblicima memorijalizacije u javnom prostoru mogu donositi. Insistiranje na upotrebi utvrđenih činjenica  u javnom prostoru, posebno u lokalnim zajednicama, mora postati prioritet.

U trenutku pisanja ove analize, suprotno pozitivnim promjenama zabilježenim nakon Odluke Visokog predstavnika kojom se donosi Zakon o dopuni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u smislu smanjenja prakse negiranja, osporavanja, veličanja ratnih zločina i zločinaca, predmetni zakon postao je sredstvo političke ucjene i pritisaka. Novoizabrani visoki predstavnik Christian Schmidt izrazio je spremnost da ukine postojeći zakon kada na snagu stupi novi
zakon usklađen s evropskim i međunarodnim standardima koji je usvojila Parlamentarna skupština BiH. Razumijevajući potrebu da ova vrsta zakona bude usvojena u redovnim procedurama države i dođe kao saglasnost i opredijeljenost volja iznutra, potrebno je istaknuti i opasnost vraćanja u ruke vladajućih političara ove oblasti – odnosno onih koji su godinama unazad onemogućavali usvajanje ovakvog zakona, istovremeno negirajući i veličajući ratne zločine i zločince.  Zakon, ako bi se potencijalno vratio unutar institucija na usvajanje, mora da sadrži iste elemente koje sadrži trenutno i mora biti usklađen s evropskim i međunarodnim standardima. Ovo moraju biti kriteriji koji će biti ispunjeni.

Ova analiza nastala je u saradnji pravne ekspertice Lejle Gačanice s organizacijama forumZFD i TRIAL International.

Zakonska zabrana negiranja presuđenih ratnih zločina tiče se svih žrtava rata

Dopune Krivičnog zakona trebaju pročistiti bh.javni prostor od interpretativnog tereta o prošlosti

Ured Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini je dana 23.7.2021. godine objavio Odluku kojom se nameće Zakon o dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Tačnije, vrše se dopune člana 145a, na način da se normira zabrana javnog odobravanja, poricanja, grubog umanjivanja ili pokušaja opravdavanja te veličanja zločina genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina. Ova Odluka je uslijedila nakon brojnih neuspješnih pokušaja da se zakonske odredbe ili zakon o ovoj materiji usvoje redovnim putem kroz procedure u državnim institucijama (dosada su bila pokrenuta četiri prijedloga, dva za zaseban zakon o zabrani te dva o dopunama Krivičnog zakona BiH). Odluka je uslijedila i nakon brojnih bezuspješnih poziva, upozorenja i inicijativa međunarodne zajednice, Visokog predstavnika, civilnog sektora, te udruženja žrtava o nedopustivosti prakse negiranja počinjenih ratnih zločina i veličanja ratnih zločinaca. Nove odredbe Krivičnog zakona su etnički neutralne i vrijede potpuno isto za osporavanje svih pravomoćnim presudama utvrđenih zločina i veličanje osuđenih zločinaca.

Od stupanja na snagu ovih dopuna Krivičnog zakona BiH (28.7.2021.godine), na teritoriji cijele države više nije dozvoljeno osporavati, opravdavati, ili umanjivati bilo koji pravomoćnom presudom utvrđeni ratni zločin ukoliko bi to moglo potaknuti na nasilje ili mržnju protiv bilo koje etničke ili nacionalne grupe ili pojedinca iz tih grupa. To znači da nije dozvoljeno opravdavati niti poricati presudama utvrđene činjenice o ratnim zločinima nad Bošnjacima, Hrvatima, Srbima niti pripadnicima bilo koje druge etničke grupe, bez obzira ko ih je počinio. Čini se krivično djelo, ukoliko je ovo ponašanje usmjereno protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju. Nasilje ili mržnju, iznesene na način da bi ih mogli potaknuti, između ostalog, čine:

Osporavanje da je u Srebrenici počinjen genocid

Tvrdnja da se u Uzdolu nije desio ratni zločin nad civilima

Opravdanje zločina počinjenih u Grabovici

Umanjivanje ili slavljenje udruženog zločinačkog poduhvata protjerivanja i ubijanja unutar tzv. Herceg Bosne

Poricanje da su u Prijedoru počinjeni zločini protiv čovječnosti uključujući ubistva

Negiranje ratnih zločina u mjestu Zovik uključujući nezakonito zatvaranje

Relativiziranje ratnih zločina protiv civila na Kazanima.

Bitno je uvidjeti važnost dopuna Krivičnog zakona u tome što iako su ratni zločini počinjeni u BiH imali etničku, religijsku odrednicu; iako su ideologije koje su dovele do rata i nastavljene od strane političkih elita također zasnovane na etničkoj, nacionalnoj, religijskoj jednostranosti i isključivosti; te zbog etnocentričnih interpretacija prošlosti ukorijenjenih u veličanju zločinaca i negiranju odgovornosti pripadnika vlastite grupe odnos prema prošlosti mora biti zasnovan na činjenicama. Javni prostor, uključujući politički, medijski diskurs, obrazovni sistem, u BiH je bio ispunjen negiranjem sudski utvrđenih činjenica, namećući kao istinu iskrivljene etničke herojske i viktimološke narative, koji su daleko od činjenica i prava. Ovo stanje smišljenog održavanja ‘zamrznutog konflikta’, u kojem se i dalje opravdavaju i negiraju zločini, je značajno onemogućavalo oporavak post-konfliktne države, pomirenje i užasavajuće je produžavalo efekte rata na žrtve osporavajući njihova stradanja i patnju. Neprihvatljivost ovog stanja je sada uređeno kao krivična odgovornost svakog onog koji javno odobrava, poriče, grubo umanjuje ili pokuša opravdavati bilo koji ratni zločin, zločin protiv čovječnosti te (nikako se ograničavajući samo na) zločin genocida.

Dopune Krivičnog zakona BiH, potrebno je naglasiti, obuhvataju radnje negiranja, javnog odobravanja, grubog umanjivanja ili pokušaja opravdavanja, široko postavljenih zločina – zločina genocida, ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti. Kako je u ranijim analizama ForumZFD-a i TRIAL International-a naglašavano – ove zabrane se moraju utvrditi u odnosu na presuđene zločine, što ove odredbe i predviđaju. Zločini koje je zabranjeno negirati ili opravdavati se odnose na zločine utvrđene pravomoćnim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog krivičnog suda ili suda u Bosni i Hercegovini. Slijedeći model iz Okvirne odluke Vijeća EU 2008/913/PUP o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije krivičnopravnim sredstvima, nisu sva javna odobravanja, poricanja, gruba umanjivanja ili pokušaji opravdavanja ovih zločina kažnjivi, već samo one radnje koje bi mogle potaknuti na nasilje ili mržnju. Posebna odgovornost je propisana za dužnosnike, odgovorne osobe ili zaposlenike u instituciji vlasti ili bilo kojem organu koji se financira putem javnog proračuna, utvrđujući strožu kaznu za činjenje krivičnog djela poricanja, umanjivanja, opravdavanja (kazna zatvora od minimalno 3 godine).

Je li BiH dobila novu šansu za katarzu?

Visoki predstavnik je u svojoj Odluci i dopunama Krivičnog zakona prepoznao i normirao kao krivično djelo još jednu izrazito prisutnu štetnu praksu: veličanje osoba osuđenih pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin. U BiH je veličanje ratnih zločinaca poprimilo razmjere nacionalnog/etničkog herojstva, uvriježilo se u obrazovnim sistemima i oživjelo u javnim prostorima. Osuđeni počinioci različitih ratnih zločina, različitih etničkih pripadnosti, godinama su dobijali svoje ulice, isticani su njihovi likovi, dodjeljivana im odlikovanja, finansirana udruženja i događaji pod njihovim imenima. Svaka od ovih praksi je sada zabranjena sama po sebi, odnosno krivičnu odgovornost povlači svako veličanje osuđenih ratnih zločinaca, bez dodatnog uslova da bi mogli potaknuti na nasilje ili mržnju.

Odgovornost za počinjene zločine je individualna kao i odgovornost za njihovo osporavanje ili opravdavanje, te je u tom smislu i svaki pokušaj predstavljanja ovih zakonskih odredbi kao anti-nacionalnih, anti-etničkih, usmjerenih protiv cijele etničke grupe kao takav pogrešan i puka politička manipulacija. Suprotno brojnim medijskim izvještajima i politički obojenim istupima, zakonske odredbe neće kažnjavati Srbe, već one pojedince koji osporavaju, umanjuju, opravdavaju zločine koji su utvrđeni pravomoćnim presudama. Zakonske odredbe nadalje neće ‘štititi’ Bošnjake, već sve one osobe koje su žrtve ovih zločina. Ovakva pravna regulacija i njena primjena u praksi će obezbijediti razvoj vladavine prava, poštivanja pravosudnog sistema, omogućiti dijalog. Ovo je period u BiH kada se mora razumjeti da odgovornost i krivica nisu kolektivne, te da je ova Odluka važan iskorak u kreiranju uslova za toliko potrebnu katarzu.

Ova analiza želi vratiti fokus novih odredbi Krivičnog zakona u perspektivu onih kojima su posvećene. Ovo nisu zakonske odredbe protiv nekoga – ovo su zakonske odredbe za svakog građanina i građanku BiH. Osporavanje, opravdavanje i veličanje sasvim sigurno negativno utiče na izgradnju mira u ovoj državi. Ono, međutim, u krajnjem ishodu osporava, opravdava i veliča sva ubijanja, zatvaranja, silovanja, uništavanja, protjerivanja, koja nisu pogađala samo etničke grupe kao apstraktne i daleke zajednice, već su pogađala stvarne osobe, njihove porodice i njihove potomke. To je stvarni efekat koji u svakoj lokalnoj zajednici obnavlja rat, strah, podjele i traume. Ovim odredbama se zahtijeva korištenje činjenica, koje utvrđuju obime i vrstu zločina, kao osnovni korak u procesu suočavanja sa prošlošću. Prihvatiti da su zločini počinjeni, prihvatiti pojedinačnu odgovornost koja je utvrđena, osloboditi nacije i etničke grupe odgovornosti, te priznati stradanja i patnju žrtvama i preživjelim, kojih ima na svim etničkim stranama. Dosada, to nije bila praksa. Dopune Krivičnog zakona trebaju pročistiti bh.javni prostor od interpretativnog tereta o prošlosti i pružiti novu priliku svim pojedincima i grupama za prevladavanje teške prošlosti.

Svrha dopuna Krivičnog zakona ne mora nužno biti ispunjena pokretanjem i vođenjem krivičnih postupaka. Ako zakonske odredbe spriječe činjenje krivičnih djela javnog veličanja, odobravanja, poricanja, grubog umanjivanja ili pokušaja opravdavanja zločina genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratnog zločina, treba ih smatrati uspješnim. Ukoliko se pak počini neko od ovih krivičnih djela, nadležna institucija sada ima pravni osnov i odgovornost za procesuiranje i uspostavljanje sudske prakse. Dodajmo i perspektivistički pogled na dopune Krivičnog zakona BIH: svaki zločin utvrđen i svaka osoba osuđena pravomoćnim presudama u budućnosti (imajući u vidu da suđenja za ratne zločine još uvijek traju) neće biti slavljen/a niti osporavan/a. To je novi, veliki korak u dosadašnjem post-konfliktnom životu BiH.  Razumijevajući da primjena može biti izazovna, ipak ove zakonske novine istinski trebaju biti iskorištene za napredak. Stoga je važno perspektivu pomjeriti ka onome što mogu i trebaju proizvesti umjesto neproduktivnih i neosnovanih političkih opstrukcija. Potrebno je ovdje podsjetiti da prakse negiranja i veličanja ratnih zločina i zločinaca nikada nisu bile dobar niti prihvatljiv put za BiH i sve njene stanovnike/ce, bez obzira na to da li su postojale zakonske odredbe koji ove prakse zabranjuju.

Ovu analizu je nastala u saradnji pravne eksperice Lejle Gačanice sa organizacijama forumZFD i TRIAL International.

TRIAL INTERNATIONAL I FORUMZFD POZDRAVLJAJU KLJUČNI KORAK ZA PREKIDANJE KULTURE PORICANJA I NEGIRANJA RATNIH ZLOČINA I GENOCIDA I VELIČANJA RATNIH ZLOČINACA

Povodom današnje odluke Visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka, kojom je nametnuo Zakon o dopuni Krivičnog zakona BiH, čime se zabranjuje i kažnjava negiranje zločina genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločin koji su utvrđeni pravosnažnim presudama  i to na prostoru cijele teritorije BiH, ForumZFD i TRIAL International izražavaju zadovoljstvo što su intenzivnim zagovaranjem i podizanjem svijesti javnosti doprinijeli dodatnoj zaštite prava i dostojanstva žrtava. Ove organizacije su u proteklom periodu aktivno ukazivale na važnost zakonskog regulisanja zabrane negiranja genocida, ratnih zločina, holokausta i zločina protiv čovječnosti i kako je zakonsko rješenje na državnom nivou preduslov za smanjenje tenzija, nacionalne netrpeljivosti i umanjuje patnju žrtava koje su preživjele genocid ili druge ratne zločine.    

Nezavisna pravna ekspertica i jedna od autorica publikacije „Nazovimo ratne zločine pravim imenomLejla Gačanica, ističe da je ova odluka velika stvar za BiH, jer je riječ o zakonu koji je na državnom nivou. „Ovo je posebno značajno sa aspekta nepostojanja političke spremnosti i odgovornosti da institucije i političke elite donesu ovakav zakon same u BiH. Također je značajno što se odgovornost predviđa i za javne djelatnike, zaposlenike institucija vlasti i na one koji se finansiraju iz budžeta“ navodi Gačanica.

Iz foruma ZFD i TRIAL International naglašavaju da se dopune Krivičnog zakona o zabrani negiranja genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločin ne odnose samo na krivične prijave protiv negatora, već će spriječiti veličanje ali i imenovanje ulica, trgova i javnih institucija po imenima ratnih zločinaca. „Kroz ovaj zakon pravosudne institucije će imati konkretan temelj za svoj rad na sankcionisanju negatora genocid ali i drugih sudski utvrđenih ratnih zločina, kao i sancionisanju onih koji veličaju ratne zločince“, ističu iz foruma ZFD i TRIAL International-a. Iskreno se nadamo se da će ova odluka biti temelj eliminisanja poricanja ratnih zločina u javnom prostoru, što je nužno za proces institucionalnog suočavanja sa prošlošću i izgradnje mira unutar bh. društva.  

ZAKONSKA ZABRANA NEGIRANJA GENOCIDA I PRESUĐENIH RATNIH ZLOČINA NEMA ALTERNATIVU

Neusvajanje zakona vrijeđa preživjele i otežava oporavak bh. društva

Negiranje ratnih zločina uzrokuje patnju preživjelim žrtvama i njihovim porodicama i onemogućava izgradnju mira, stvaranje povjerenja, potiče podjele i otežava proces EU integracija. Donošenje zakona koji sprječava negiranje i veličanje ratnih zločina i zločinaca u javnom prostoru, neophodno je za napredak i sigurnost društva i bolju budućnost svih građana. Izmjene naziva javnih mjesta koja nose ime po ratnim zločincima, uklanjanje obilježja iz javnih prostora, obezbjeđivanje javnog prostora za dijalog i uključivanje mirovnog obrazovanja u nastavku procesa, aktivnosti su koje društvo može poduzeti neovisno o donošenju samog Zakona, što je i naglašeno kroz zajedničku publikaciju TRIAL International-a i forumZFD-a „Nazovimo ratne zločine pravim imenom“.

Oni koji su preživjeti ratne zločine kao i osobe čiji su članovi uže porodice stradali kao žrtve ratnih zločina, ističu da samo postojanjem ovog zakona možemo očekivati zdravije i prosperitetnije društvo. Moje roditelje više niko ne može vratiti. Oni su dostojanstveno podnijeli svoju žrtvu, a zločinac je trajno okrvavio svoje ruke. Ovaj zakon bi im vratio poštovanje, a meni satisfakciju da više niko, nikad i nigdje ne porekne ratne zločine koji su se dogodili na Kazanima. To je zalog budućim generacijama, kazala je Slobodanka Macanović koja još uvijek traga za posmrtnim ostacima svojih roditelja.

Ovaj zakon bi na državnom nivou pomogao u smanjenju štetnih praksi i tenzija uzrokovanih različitim narativima o ratu. Edin Ramulić, predsjednik Fondacije za izgradnju kulture sjećanja Prijedor, naglašava da bi usvajanje zakona o zabrani negiranja genocida i ratnih zločina trebalo jasno definisati i odrediti buduće kretanje bh. društva. Ne može se ići samo u pravcu onemogućavanja i sankcionisanja onih koji negiraju sudske ili na drugi način utvrđene činjenice, nego se istovremeno istim zakonskim rješenjima moraju zaustaviti i oni koji proizvode neistine o ratnim zločinima i žrtvama, naveo je Ramulić.

Pored pravne regulacije zabrane negiranja genocida i ratnih zločina potrebno je paralelno raditi na svim nivoima u oblastima u kojima se već sada mogu prevazići ove pojave, poput donošenja odluka u lokalnim zajednicama o nazivima ulica, javnih institucija, spomenicima i drugim oblicima memorijalizacije u javnom prostoru. Muralima sa likovima osuđenih ratnih zločinaca oslikanim u lokalnim sredinama, grafitima fašističkih obilježja, ili pak skandiranjima fašističkih slogana na sportskim događajima kojima se glorifikuju masakri ili njihovi počinitelji ne smije više imati mjesto u bosanskohercegovačkom društvu poručuju iz organizacija forumZFD i TRIAL International. 

NAZOVIMO RATNE ZLOČINE PRAVIM IMENOM

Zbog nepostojanja adekvatnog zakona, presuđeni ratni zločini i genocid se negiraju, a osuđeni ratni zločinci se još uvijek veličaju u BiH.

Zbog nepostojanja zakona o zabrani negiranja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, još uvijek je intenzivno javno negiranje presuđenih ratnih zločina i genocida, te korištenje ratnih narativa u političke svrhe u Bosni i Hercegovini. U proteklih nekoliko godina prisutni su slučajevi podizanja spomenika i oslikavanje murala kojima se veličaju ratni zločinci te negiraju sudski utvrđene činjenice. Takvo stanje između ostaloga uzrokuje dodatnu patnju preživjelim žrtvama i njihovim porodicama, negativno utiče na procese izgradnje mira i stvaranje povjerenja, te otežava ionako usporen proces EU integracija. Organizacije forumZFD i TRIAL International aktivno rade na stvaranju svijesti o potrebi usvajanja jednog ovakvog zakona, govoreći o ovoj temi između ostalog i kroz publikaciju „Nazovimo ratne zločine pravim imenom“.

Nezavisna pravna ekspertica i jedna od autorica publikacije „Nazovimo ratne zločine pravim imenom“, Lejla Gačanica, naglasila je da bi najbolje bilo da se Zakon donese na državnom nivou i da je njegova primjena potrebna bez izuzetaka, u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. Ovaj zakon je nužan za Bosnu i Hercegovinu, ne samo zbog postojeće situacije u kojoj su ratni zločinci glorifikovani kao heroji, a žrtve ponižene, već i zbog prevencije budućih podjela, nasilja i međuetničke netrpeljivosti“, istakla je Gačanica.

Jedna od prepreka na putu sankcionisanja negiranja genocida i ratnih zločina i veličanja zločinaca je izostanak političke volje u BiH, poručuju iz organizacija forumZFD i TRIAL International. Usvajanjem ovog zakona, omogućilo bi se kažnjavanje odgovornih za negiranje ratnih zločina, kao i veličanje ratnih zločinaca, te bi se uticalo na smanjenje upotreba zapaljivih retorika. Pored uvođenja zakona, potrebno je kontinuirano raditi u oblastima obrazovanja, kulture, medija i civilnog društva, koji su često zloupotrijebljeni u svrhe ovakvih retorika“,apeluju iz organizacija forumZFD i TRIAL International.

Uporedo s usvajanjem zakonske regulative potrebno je raditi na nižim nivoima u oblastima u kojima se već sada mogu prevazići negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina, poput donošenja odluka u lokalnim zajednicama o nazivima ulica, javnih institucija, spomenicima i drugim oblicima memorijalizacije u javnom prostoru. Organizacije forumZFD i TRIAL International pozivaju nadležne bh. institucije da se angažiraju u otvaranju konstruktivnog dijalog na temu zabrane negiranja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, a međunarodnu zajednicu da se aktivno uključi u sprječavanje širenja ovog diskursa u javnom prostoru.

BIH SKORO DVIJE GODINE IGNORIŠE ODLUKU UN KOMITETA PROTIV TORTURE

Međunarodni dan podrške žrtvama torture obilježava se danas

TRIAL International – Ured u BiH i ove godine na Međunarodni dan podrške žrtvama torture podsjeća na odluku UN Komiteta protiv torture, koja je donesena protiv države BiH zbog neispunjavanja obaveza prema žrtvi ratnog seksualnog nasilja. Komitet je Odluku donio još u augustu 2019. godine u skladu sa članom 22. Konvencije, prema kojoj je Bosna i Hercegovina dužna isplatiti naknadu štete, osigurati odgovarajuću besplatnu medicinsku i psihološku pomoć te uspostaviti efektivni sistem reparacija na državnom nivou. Neispunjenjem obaveza prema preživjeloj „A“, BiH krši ne samo UN-ovu Konvenciju protiv torture, već i standarde ustanovljene u drugim međunarodnim dokumentima.

Glavna prepreka implementaciji Odluke jeste sporost u radi institucija i donosioca odluka i neopredijeljenost ključnih aktera za prioritetan rad ne samo na implementaciji ove Odluke već generalno na pitanjima tranzicijske pravde. Zbog toga je još važnije da stalno podsjećamo na implementaciju ove Odluke i podržimo uspostavljanje radne grupe na nivou državnih ministarstava koja će raditi na rješenjima za implementaciju preporuka.“, ističu iz TRIAL International – Ured u BiH.

Ovim povodom ambasador Velike Britanije u BiH, Nj.E. Matthew Field, istakao je da glavnu odgovornost trebaju preuzeti vlasti BiH koje moraju osigurati adekvatnu brigu za žrtve. “Ukoliko se dokaže da počinitelj nije u mogućnosti platiti odštetu koja je dosuđena žrtvi, tada bh. institucije trebaju uspostaviti efektivni sistem reparacije. Preživjele ratnog seksualnog nasilja trebaju našu podršku. Svi zajedno moramo osigurati pravdu”, naveo je ambasador Field.

„Međunarodni dan podrške žrtvama torture služi kao važan podsjetnik da se svi zajedno moramo boriti za prava preživjelih torture. Krajnje je vrijeme da se odluka UN Komiteta protiv mučenja u potpunosti provede. Nastavit ćemo pozivati i savjetovati vlasti BiH kako da ispune svoje međunarodne obaveze kao i  da zagovaramo prava žrtava torture – je ne zaslužuju ništa manje od toga.“, kazao je ambasador Johann Sattler, šef Delegacije Evropske unije i specijalni predstavnik EU u BiH.

TRIAL International – Ured u BiH je u junu 2020. godine zajedno za Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice BiH organizovao okrugli sto na kojem je uz prisustvo predstavnika domaćih institucija i međunarodne zajednice razgovarano o implementaciji ove odluke. Kao rezultat ovog susreta, kreirana je Informacija Bosne i Hercegovine o poduzetim aktivnostima u vezi sa ovom Odlukom, čiji zaključci su u konačnici usvojeni jednoglasno na sjednici Vijeća ministara BiH u aprilu 2021. godine. To predstavlja značajnu prekretnicu za implementaciju ove Odluke, a uskoro se očekuje i prvi sastanak radne grupe koja će raditi na kreiranju plana mjera u vezi sa provedbom Odluke.

HRABRIJE OD ZLOČINA – SUPRUGE, MAJKE, PRIJATELJICE, KOLEGICE MEĐU NAMA

Istrajne u borbi, aktivne su sudionice bh. društva dok čekaju podršku države

Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u konfliktu obilježava se danas širom svijeta, a organizacija TRIAL International – Ured u BiH i ove je godine odlučila dati podršku ženama i muškarcima koji su preživjeli ovaj oblik nasilja i pozvati odgovorne da ispune obaveze prema ovoj ranjivoj kategoriji građana i građanki BiH. Procesuiranje ratnih zločina je otežano i nezadovoljavajuće i veliki je broj još uvijek neriješenih predmeta. Većina preživjelih u BiH još uvijek nije primila adekvatno obeštećenje za štetu koja im je učinjena tokom rata. Unatoč problemima sa kojima se susreću prilikom pokušaja da ostvare svoje pravo na pravdu i reparaciju, preživjele ratnog seksualnog nasilja ne žele dozvoliti da ih uloga “žrtve” obilježi. Pokazujući u svakodnevnici da imaju i druge identitete kao supruge, majke, prijateljice, radne kolegice, te da istrajavaju u svojoj borbi ove žene dokazuju da su – hrabrije od zločina.

Predsjednica Udruženja žrtava rata “Foča 1992-1995”, Halida Uzunović, naglasila je da osobe koje su preživjele ratno seksualno nasilje nemaju dovoljno podrške te uputila apel institucijama vlasti da djeluju. “Danas na mjesto zločina ne dolazimo kao gubitnici već kao pobjednici. Vraćamo se na mjesto zločina dostojno, gordo i hrabro, sa istinom koja je jedna i jedina. Želimo cijelom svijetu poslati takvu poruku kojom ćemo nadamo se ohrabriti žene da govore o tome”, kazala je Uzunović. Razgovarajući o ovoj tematici Halida naglašava kako je posebno važno osnaživati žene kroz obrazovanje i da je važno da jedna drugu podržavaju, kao što to i one čine u svojoj radionici rukotvorina koja im je mjesto druženja, rada i inspiracije da istraju u svojoj borbi. 

U društvu je problem stigmatizacije rasprostranjen, što dodatno sprječava preživjele da zahtijevaju ostvarenje svojih prava.  Zato je neophodno boriti se protiv stigmatizacije i mizogenih mitova. “Svakoj ženi, čovjeku i osobi koja do danas nije progovorila, poručila bih da to uradi. Ako ne zbog sebe onda zbog budućih generacija. I da se ne stide onoga što se njima dogodilo, nego da se stide oni koji su to počinili”, naglasila je jedna od preživjelih ratnog seksualnog nasilje, Zehra Murguz. Ističe kako je važno da se država pobrine za one koji su najveći ratni teret iznijeli na svojim leđima, te da im je onemogućen pristup mnogim pravima i uslugama, koje su trebale imati davno riješene. 

Godinama su osobe koje su pretrpjele ratno seksualno nasilje portretirane kao žrtve, slabe i u podređenoj poziciji, što u stvarnosti ne odgovara slici koju o njima imaju profesionalci/ke koji/e ih sreću i sa njima sarađuju. Pravna savjetnica organizacije TRIAL International u BiH, Lamija Tiro, istakla je da se mitovi mogu i moraju rušiti stvarnim pričama žena i muškaraca koji su preživjeli ove zločine. “Mnogi od njih nisu dozvolili i ne žele da ih se predstavlja kao žrtve obilježene tim zločinom. Oni su prije svega borci i borkinje koji nastoje unaprijediti svoju zajednicu. Bore se za svoja prava i da njihove priče ne budu zaboravljene, te da služe kao lekcija za buduće generacije”, navela je Tiro i dodala da je važno govoriti o ovoj temi i podržavati preživjele, ne samo 19. juna, već tokom cijele godine. TRIAL International pruža podršku preživjelim u njihovoj svakodnevnoj borbi za pravedno mjesto u bh. društvu, uključujući pravo na pravdu i reparacije.

USPJEŠNO ISPLAĆIVANJE NAKNADA ŠTETE ŽRTVAMA RATA JE MOGUĆE – ALI SAMO UZ POSVEĆEN RAD PRAVOSUDNIH AKTERA I BH INSTITUCIJA

Četiri primjera uspješno isplaćenih naknada nematerijalne štete, dosuđenih u okviru krivičnih postupaka protiv počinitelja, pokazuju da je provođenje ovog prava u praksi izvodljivo, ali samo uz predan rad svih onih koji su uključeni u ovaj proces, prvenstveno tužilaštava, pružatelja pravne pomoći žrtvama i sudova. U slučaju insolventnosti počinitelja, odgovornost za isplaćivanje dosuđene naknade preživjelima treba preuzeti država.

Ranije smo izvještavali kako većina počinitelja ratnog seksualnog nasilja još nije ispunila svoje obaveze za isplaćivanje naknade nematerijalne štete na koju su, pored kazne zatvora, obavezani u krivičnim postupcima. Međutim, kako vrijeme prolazi, u pojedinim predmetima polako se uspostavlja praksa  bilo prinudnog, bilo „dobrovoljnog“ preuzimanja odgovornosti od strane  počinitelja  za isplatu dosuđene naknade štete. Prema podacima TRIAL International, do sada su, nakon što su na to obavezani u krivičnoj presudi, četiri počinitelja ovih zločina isplatili ili počeli isplaćivati naknade. To bi moglo imati višestruki značaj za žrtve ratnih zločina, a naročito za preživjele ratnog seksualnog nasilja, što najbolje pokazuje priča preživjele ovog zločina na koju ćemo u nastavku teksta referisati sa pseudonimom „N.“

Nakon što je silovana 1992. godine, N je čekala preko 20 godina na pravdu za zločin koji je preživjela. Sada se nada da će njena priča ohrabriti i druge u borbi za pristup pravdi, istini i reparaciji.

Nakon toliko godina nisam ništa očekivala, sa obzirom na ovo stanje. Tražila sam pravdu, davala izjave na raznim mjestima. Nakon 20 i kusur godina, on je osuđen na kaznu zatvora i određeno mu je plaćanje odštete. Meni itekako znači što su ga zatvorili, ali znači mi i što su donijeli tu presudu da on mora isplaćivati taj dio naknade, mada je on minimalan, ali neka i na taj način osjeti kako je nama bilo”, kazala je N.

Tokom borbe za pravdu imala je podršku prvenstveno porodice, ali i organizacije TRIAL International-a, kojima se prvi put javila 2014. godine sa željom da joj neko konačno pomogne da dođe do procesuiranja odgovornih za zločine počinjene nad njom 1992. godine. Pored podrške TRIAL International-a, u dijelu ulaganja imovinskopravnog zahtjeva preživjelu je zastupao Ured za pružanje besplatne pravne pomoći pri Ministarstvu pravde BiH, kojem je ovo jedan od prvih predmeta na kojem je radio. Pet godina kasnije, nakon više od dvije decenije čekanja na pravdu, počinitelj je osuđen na kaznu zatvora i obavezan na isplaćivanje naknade štete na ime pretrpljenog straha, duševne boli i umanjenja opće životne aktivnosti.

Podrška mi je bila značajna tokom suđenja, nastojali su me uputiti u sve, na sva moja prava. Ulijevali su mi i neku snagu, bilo mi je jasno da imam zaštitu, da mogu ostvariti svoja prava, da budem uporna u tome.”, osvrnula se N govoreći o značaju podrške organizacije TRIAL International.

Prije toga, zagovaranje TRIAL International-a je 2016. godine dovelo do toga da se u državni Zakon o pružanju besplatne pravne pomoći unese amandman koji omogućava pružanje besplatne pravne pomoći žrtvama rata u krivičnom postupku vezano za ostvarivanje naknade štete. Primjer ovog slučaja jasan je pokazatelj kako je pravna podrška koju pruža Ured značajna za preživjele. Kako bi ovaj vid podrške u potpunosti zaživio, Ministarstvo pravde BiH mora biti adekvatno kapacitirano, te mora uspostaviti procedure saradnje sa pravosudnim institucijama, tačnije Tužilaštvom BiH i Sudom BiH. Iz tog razloga potrebno je da se Ministarstvo pravde BiH strateški opredijeli da u narednom periodu radi na unapređenju izazova u radu Ureda, koji su se iskristalisali prethodnih godina.

Iz razgovora sa preživjelim ovih zločina vidljivo je da odšteta u krivičnom postupku ima čitav niz funkcija, uključujući priznanje štete i odgovornosti za štetu koja je nanesena preživjelima; dodatnu sankciju i društvenu osudu za ratne zločince; te odvraćanje od daljeg činjenja takvih djela. Proces u kojem se posvećuje dužna pažnja pitanju kompenzacija žrtvama pruža također i priliku za osnaživanje, zbog toga što im se omogućava uloga aktivnog/e tražitelja/ice svojih legitimnih prava od strane počinitelja koji se pred lice pravde izvodi radi njega/nje.

Naknada štete je važna u ekonomskom smislu, ali je jednako važna za buduće generacije kako se ovakvi zločini više ne bi dešavali. Mogućnost naknade štete žrtvama daje samouvjerenost da idu dalje i bore se za pravdu do kraja”, kazala je K, preživjela seksualnog nasilja.

Da bi naknade u okviru krivičnih postupaka bile dosuđene, a da ih počinitelji na kraju i isplate, tužilaštva, sudovi i pružatelji pravne pomoći i zastupnici žrtava se moraju zauzeti da se iskoriste sve raspoložive mjere. To podrazumijeva prvenstveno da tužitelji trebaju da blagovremeno informišu žrtve o ovoj mogućnosti, i da izdaju naredbe za vještačenja. Oni nadalje u okviru istrage trebaju da utvrde imovno stanje počinitelja/optuženih u cilju stvaranja uslova za određivanje mjera obezbjeđenja imovine, što u konačnici olakšava kasniju naplatu naknade štete. S druge strane, svim preživjelim mora biti zagarantovana besplatna i adekvatna pravna pomoć, kako bi uspješno ulagali imovinskopravne zahtjeve. Dosadašnji primjeri naplaćenih naknada nematerijalne štete, pokazuju da je to moguće isključivo uz predan rad svih aktera uključenih u ovaj proces. Nažalost, takva praksa se još uvijek nedovoljno primjenjuje. Pored toga, u nekim slučajevima, iako je imovinskopravni zahtjev uložen, bh. sudovi žrtve sa njihovim zahtjevima upućuju na parnični postupak, zbog čega je bitno da se sudovi odvaže da dosuđuju naknadu štete u krivičnom postupku tamo gdje je moguće.

U situacijama u kojima naplata naknade pored svih uloženih napora ipak nije moguća zbog insolventnosti počinitelja, država mora, u skladu sa međunarodnim standardima, da preuzme odgovornost za isplatu dosuđenog iznosa.”, naglasila je Adrijana Hanušić Bećirović viša pravna savjetnica u TRIAL International – Uredu u Bosni i Hercegovini.

 U novembru 2017. godine preživjela ratnog seksualnog nasilja „Gospođa A“ iz BiH, zastupana od strane nevladine organizacije TRIAL International, UN Komitetu protiv torture podnijela je predstavku protiv Bosne i Hercegovine upravo zbog neuspjeha bh. vlasti da ispuni Konvencijom preuzete obaveze i „Gospođi A“  omogući efektivno i provodivo pravo na adekvatnu naknadu. Navedenom odlukom Komitet, između ostaloga, nalaže Bosni i Hercegovini da joj se isplati naknada štete. Odlukom se također zahtijeva da Bosna i Hercegovina uspostavi efektivni sistem reparacija na državnom nivou kako bi se pružile reparacije žrtvama ratnih zločina. Provedbom ove odluke, mogao bi se uspostaviti put za isplaćivanje naknada štete za ostale preživjele koji se nalaze u sličnoj ili istoj situaciji kao „Gospođa A“, čime bi se ubuduće prevenirale ovakve povrede prava. Time bi država, 25 godina poslije rata, poslala jasnu poruku da je ipak voljna da radi na pitanjima unapređenja prava žrtva u BiH.