• !FOTO 01-0177
  • !FOTO 02-0232
  • VH-Majke-Presuda-Karadzicu-7

  • VH-Srebrenica-2

  • VH-Srebrenica2015-27

  • VH-Trnopolje-Sudbin-Music-6
  • EASTERN BOSNIA - APRIL 2001: This are my grandmother’s hands. She survived two wars. 2nd World War and the Bosnian war for independence. Most of her family was exterminated in 2nd world war. Pretty much the offspring of the people that killed her family in 2nd world war committed atrocities in Bosnia in early 90’s. Eastern Bosnia is on the border with neighboring Serbia with river Drina as a natural border. Through the history Bosnia was always a border country between East and West, during the Ottoman period it was the border post towards Austrian empire, before that it was border between Eastern and Western Empire. This position made Bosnia quite a unique conglomerat of ckutures,traditions,religions. Other than that it didn't bring us too much good. When the war was over, a foreign journalist came to interview my professor of poetry, Marko Vesovic. Entering his appartment, the journalist noticed my professor's dog who was lying in a corner. 'What remarkable blue eyes he has,' the journalist said. 'Well, you see,' explained my professor, 'the dog used to eat the same food we ate during the war. Now he is blind. Dogs are ageing seven times faster than we do, so with us it is different. We still have to wait for the effects on us. I never witnessed a mortar shell exploding in front of the people in the market place or a sniper shooting someone in front of my high school. I was always a couple of seconds or minutes late, or I would pass by the market place just before the shell exploded and killed more than sixty people waiting to buy groceries, or I would be running in a dark street with broken glass falling on me. But I've seen people cleaning the streets after shelling, I've seen what was left of a young man after a thirty-kilo shell exploded near him, and I've also seen the face of woman who survived this unhurt. Lately, when I was in Jerusalem for the first time, I wanted to visit the Al-Aksa mosque. At the entrance I was stopped by an Israeli soldier, a native Russian, and an Arab guard of the mosque. 'You are not allowed to enter,' said the soldier. 'You are not Muslim.' 'But I am!' I insisted. They wouldn't believe me. In Italy, I told an acquaintance of mine that I was a Muslim. He was irritated. 'But then,' he said, 'you cannot be a European.' 'But I am!' I replied. The Turks have left us with an unsolved national question. Religion and culture have always been strongly intermingled in our country. When the Ottoman Empire conquered Bosnia in 1453, the strategy it used to establish its rule was Roman: Divide et impera. Religion was the vehicle. Favouring the Muslims helped the Turks run the country, but it divided the Bosnians. In the 19th century, during the era of Romanticism, when Central Europeans began to build up their ideas of nationhood based on concepts of cultural uniqueness, Bosnians developed their own cultural identities out of religious affiliations. But these cultural identities failed to develop into the idea of a Bosnian nation: Bosnian Catholics and Bosnian Orthodox were seduced by the ideas of a Great Serbia or a Great Croatia. Today Bosnia is a resort of moderate, autonomous European Islam. Actually most of the population are Christians: Orthodox and Catholics. The Arab countries were not too impressed by the Bosnian version of Islam and their help wasn't sufficient to help us defend ourselves against the former Yugoslav Army, one of the strongest armies in Europe. The body count in the recent war was almost all Bosnian Muslim, but for the first time in the last two hundred years we have a state of Bosnia and Herzegovina, a language that is recognized….We've never been closer to a nation. I'm afraid that the fact that Bosnians are white helped us a lot. Probably that's why it took only four years for NATO to intervene in Bosnia. Before the fall of Srebrenica, the UN safe haven zone, foreign involvement was on the level of bringing humanitarian aid, mostly only where the Serbian Army allowed, and counting the shells and bombs falling on Bosnian cities. Then after the fall of Srebrenica and the massacre of Bosnian Muslims that followed it, NATO bombed the Serbian positions and brought peace. The first shelling of their positions around Sarajevo came at night. I remember our windows, covered with humanitarian nylon sheeting with UN signs instead of glass, opening because of the detonations, this time on the Serbian side. My mother cooked a pie to celebrate it. Our lives during the war were reduced to the basics. Having a bath with five-litre canisters and then using the water for the toilet. Making meat pie without meat. We became experts at peeing in the dark. The  path to happiness was very short, and the learning curve was steep. Once we all adopted these vital skills, and even got used to our little limbo and for a moment stopped talking about peace, our politicians signed the peace agreement. We have a new anthem now. We also have a new flag. It shows a dark blue ground on which is placed a golden triangle, a row of golden stars on one side. The triangle is meant to represent Bosnia and the row of stars I guess imply the European Union. Today we have to stand in a queue to get a visa for every European country. The writer Ivo Andric, one of two Bosnian Nobel Prize winners, described Bosnia in one of his novels as a 'valley of darkness'. The valley is surely dark; it is dark with Bosnian blood, it is darkened by American ignorance and European impotence, it is dark because of the clouds above. Yet it is our valley (Photo by Ziyah Gafic/Exclusive by Getty Images)

  • Ziyah_Gafic_4_(c)ZiyahGafic

Prekidanje kruga interpretacije prošlosti: zabrana veličanja osuđenih ratnih zločinaca

Tokom 25 poslijeratnih godina problem interpretacije umjesto činjeničnog progovaranja o prošlosti bio je jedan od ključnih problema u suočavanju s prošlošću i poticanju povjerenja. Da bi se društvo suočilo sa zločinima počinjenim u njegovo ime, potrebno je utvrditi odgovornost i činjenice (krivična suđenja), te na osnovu te forenzičke istine pristupiti razumijevanju, pravdi i pomirenju. Uprkos postojanju sudski utvrđenih činjenica, u Bosni i Hercegovini uspješno se promovira i održava mitološki narativ o ratu, kojem je cilj održavanje etničkih grupa razdvojenim, bez vizije i vjere u zajedničku budućnost.

Ovo održavanje interpretativne „istine“ o ratu u BiH uspostavlja se i održava na nekoliko načina: negiranjem, osporavanjem ili opravdavanjem ratnih zločina, revizionizmom (h)istorijskih događaja te ništa manje važnim – veličanjem osuđenih ratnih zločinaca. Veličanje se očituje kroz različite forme: nazivanjem javnih prostora (ulica, javnih ustanova) prema osuđenim ratnim zločincima, isticanjem fotografija ratnih zločinaca na javnim skupovima, dodjelom odlikovanja osuđenim ratnim zločincima, održavanjem memorijala te podizanjem spomenika kojima se veličaju ratni zločinci, oslikavanjem murala s likom osuđenih ratnih zločinaca u podijeljenim sredinama, osnivanjem i djelovanjem udruženja i organizacija od ratnih zločinaca ili u vidu podrške ratnim zločincima i promoviranja zločinačke ideologije. Svi ovi pojavni oblici veličanja osuđenih ratnih zločinaca nisu ništa drugo do osporavanje odgovornosti pojedinaca za počinjene ratne zločine te ujedno osporavanje stradanja žrtava i njihove patnje. Podvođenje individualne odgovornosti pod kolektivnu memoriju etničke grupe nije ništa drugo do kreiranje novih mitova o prošlosti, koja se uspješno kroz javni prostor utiskuje u sjećanje novih generacija. Dovoljno puta ponovljena iskrivljena slika prošlosti postaje ništa drugo do etnički ispravna – istina. Upravo u tom procesu i njegovoj posljedici leži opasnost za stabilni mir i osporava se mogućnost za suočavanja s prošlošću. Ilustracija ovoga  može se vidjeti na primjeru murala Ratku Mladiću u Beogradu: grčevita odbrana fizičkog upisivanja slave osuđenom ratnom zločincu nadišla je zahtjeve i pokušaje brisanja istog kao civilizacijske sramote. Mural je naslikan krajem jula ove godine, nakon što je sud u Hagu 8. juna Ratku Mladiću potvrdio doživotni zatvor. Ovo je očit primjer interpretativnih tumačenja prošlosti iza kojih – čak i ako ih nije sama oslikala – stoji država s policijskom zaštitom muralu, zvaničnici koji polažu cvijeće ispred njega te represija usmjerena prema svakom drugačijem sjećanju. Cijela borba za mural je izronila tenzije, podgrijavanja mržnje i jasan nedostatak političke odgovornosti za suočavanje s prošlošću.

Nakon neuspješnih pokušaja usvajanja zakona u parlamentarnim procedurama, a koji bi zabranili negiranje, osporavanje i veličanje presuđenih ratnih zločina, Odlukom Visokog predstavnika donosi se Zakon o dopuni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u kojem se reguliše ova materija. Dok se zabrana odobravanja, poricanja, grubog umanjivanja ili opravdavanja zločina genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina utvrđenih pravomoćnim presudama primjenjuje samo ukoliko je počinjena na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv skupine osoba ili člana skupine, dotle je formulacija koja se odnosi na veličanje manje kompleksna za primjenu. Naime, Krivični zakon propisuje kao krivično djelo dodjelu priznanja, nagrade, spomenice, bilo kakav podsjetnik ili bilo kakvu privilegiju ili slično osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili imenuje javni objekt kao što je ulica, trg, park, most, institucija, ustanova, općina ili grad, naselje i naseljeno mjesto, ili slično, ili ukoliko se registrira naziv po ili prema osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili na bilo koji način veliča osoba osuđena pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin. Dakle, ovdje nema uslova da radnja veličanja treba potaknuti na nasilje ili mržnju da bi predstavljala krivično djelo – već su ove radnje same po sebi krivično djelo. To znači da je krivično djelo, primjera radi, oslikani mural Ratku Mladiću u Banjoj Luci (10. 12. 2021), osuđenom za genocid i ratne zločine pred Haškim tribunalom. Uz iscrtani Mladićev lik ispisana je poruka “Ujedinjenje je počelo i to se više ne može zaustaviti” – kao ilustracija korištenja prošlosti za mobiliziranje mržnje i podgrijavanja konflikta u trenutnoj kompleksnoj političkoj situaciji.

Krivično djelo veličanja osuđenih za ratni zločin je i isticanje transparenta podrške i fotografije osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka na nogometnim utakmicama u Širokom Brijegu i Mostaru (novembar 2021). Ipak, oba nogometna kluba kažnjena su zbog toga što su navijači veličali osuđenog ratnog zločinca – Disciplinska komisija Nogometnog/Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine odlučila je da tribine stadiona obaju klubova budu zatvorene za naredna tri meča, a uz to će morati platiti i novčanu kaznu.

U novembru 2021. godine tri grafita posvećena Ratku Mladiću iscrtana su i dosta brzo prekrečena u Prijedoru. Prema navodima policije sva tri grafita su prekrečili mještani.

Institucionalna i ona manje formalna reakcija na ova krivična djela čini se da se razvija nakon normiranja ovog djela u Krivičnom zakonu BiH. Praksa uklanjanja veličanja osuđenih ratnih zločinaca tako može biti istinski dobar primjer. Ipak, ostaje pitanje: šta raditi sa oznakama, simbolima, muralima koji su postavljeni prije donošenja izmjena Krivičnog zakona? Ove odredbe ne mogu se primijeniti retroaktivno (primjenjuju se od objave), no nazivi ulica, murali, grafiti i dalje u javnom prostoru veličaju ratne zločince i ideologije koje oni predstavljaju. Naprimjer, u Kalinoviku, Nevesinju, Gradišci i Gacku murali posvećeni ratnim zločincima i dalje nisu uklonjeni. Vlasti u tim lokalnim zajednicama ističu ili kako nisu nadležni za taj posao ili da čekaju uputu s višeg nivoa vlasti. Bivši visoki predstavnik Valentin Inzko pozvao je sve lokalne vlasti da uklone iz javnog prostora murale i druge sadržaje kojima se veličaju osuđeni ratni zločinci nakon što je nametnuo izmjene zakona kojima je to zabranjeno. Situacija je pak – nepromijenjena.

Tužilaštvo BiH ima nadležnost za primjenu odredbe Krivičnog zakona o zabrani veličanja osuđenih ratnih zločinaca, no izmjene simbola i naziva ulica jesu u nadležnosti općina i gradova (odnosno određenih institucija na ovim nivoima – skupština ili vijeća). Za uklanjanje naziva ulica i trgova koji nose imena osuđenih ratnih zločinaca dovoljna je opredijeljenost lokalnih vlasti. Donošenje novih naziva ili postavljanje simbola koji veličaju osuđene ratne zločince bi svakako bilo krivično djelo. Dakle, stvarno pitanje je zašto lokalne zajednice ne uklanjaju ovakve nazive ulica/ustanova, murale, simbole…?

Izmjene Krivičnog zakona su osnova za suzbijanje destruktivnih praksi negiranja ili veličanja ratnih zločina i ratnih zločinaca, no ujedno su potencijal da se probudi angažman i pozitivne akcije svih aktera za eliminiranje dosada produciranih negativnih praksi. Propustiti ovaj momentum za drugačiji pristup prošlosti i otvaranje prostora empatije i razumijevanja za sve one koji ponovo dijele isti životni prostor bilo bi zamrzavanje stečenih pozicija – pozicija isključivih etnonacionalističkih narativa u kojima nema mjesta za žrtve i preživjele. Koliko je pozitivno bilo smanjenje praksi negiranja ili veličanja toliko je važno potaknuti i brisanje iz javnog prostora onoga što je i dalje uvredljivo, iskrivljeno i vrlo politički instruisano u bilo kojem dijelu BiH.

Priznavanje ratnih zločina te prestanak njihovog negiranja i veličanja od važnosti je za izgradnju društva na moralnim, etičkim, demokratskim i pravnim principima. Društvo koje se ne ogradi od zločina, koje jasno ne osuđuje zločine, ne može napredovati i pružiti sigurnost i perspektive za bolju budućnost svojim građanima/kama. Nužno je procesuirati krivična djela veličanja ratnih zločina, no i djelovati u lokalnim zajednicama gdje se izmjene o nazivima ulica, javnih institucija, spomenicima i drugim oblicima memorijalizacije u javnom prostoru mogu donositi. Insistiranje na upotrebi utvrđenih činjenica  u javnom prostoru, posebno u lokalnim zajednicama, mora postati prioritet.

U trenutku pisanja ove analize, suprotno pozitivnim promjenama zabilježenim nakon Odluke Visokog predstavnika kojom se donosi Zakon o dopuni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u smislu smanjenja prakse negiranja, osporavanja, veličanja ratnih zločina i zločinaca, predmetni zakon postao je sredstvo političke ucjene i pritisaka. Novoizabrani visoki predstavnik Christian Schmidt izrazio je spremnost da ukine postojeći zakon kada na snagu stupi novi
zakon usklađen s evropskim i međunarodnim standardima koji je usvojila Parlamentarna skupština BiH. Razumijevajući potrebu da ova vrsta zakona bude usvojena u redovnim procedurama države i dođe kao saglasnost i opredijeljenost volja iznutra, potrebno je istaknuti i opasnost vraćanja u ruke vladajućih političara ove oblasti – odnosno onih koji su godinama unazad onemogućavali usvajanje ovakvog zakona, istovremeno negirajući i veličajući ratne zločine i zločince.  Zakon, ako bi se potencijalno vratio unutar institucija na usvajanje, mora da sadrži iste elemente koje sadrži trenutno i mora biti usklađen s evropskim i međunarodnim standardima. Ovo moraju biti kriteriji koji će biti ispunjeni.

Ova analiza nastala je u saradnji pravne ekspertice Lejle Gačanice s organizacijama forumZFD i TRIAL International.