• !FOTO 01-0177
  • !FOTO 02-0232
  • VH-Majke-Presuda-Karadzicu-7

  • VH-Srebrenica-2

  • VH-Srebrenica2015-27

  • VH-Trnopolje-Sudbin-Music-6
  • EASTERN BOSNIA - APRIL 2001: This are my grandmother’s hands. She survived two wars. 2nd World War and the Bosnian war for independence. Most of her family was exterminated in 2nd world war. Pretty much the offspring of the people that killed her family in 2nd world war committed atrocities in Bosnia in early 90’s. Eastern Bosnia is on the border with neighboring Serbia with river Drina as a natural border. Through the history Bosnia was always a border country between East and West, during the Ottoman period it was the border post towards Austrian empire, before that it was border between Eastern and Western Empire. This position made Bosnia quite a unique conglomerat of ckutures,traditions,religions. Other than that it didn't bring us too much good. When the war was over, a foreign journalist came to interview my professor of poetry, Marko Vesovic. Entering his appartment, the journalist noticed my professor's dog who was lying in a corner. 'What remarkable blue eyes he has,' the journalist said. 'Well, you see,' explained my professor, 'the dog used to eat the same food we ate during the war. Now he is blind. Dogs are ageing seven times faster than we do, so with us it is different. We still have to wait for the effects on us. I never witnessed a mortar shell exploding in front of the people in the market place or a sniper shooting someone in front of my high school. I was always a couple of seconds or minutes late, or I would pass by the market place just before the shell exploded and killed more than sixty people waiting to buy groceries, or I would be running in a dark street with broken glass falling on me. But I've seen people cleaning the streets after shelling, I've seen what was left of a young man after a thirty-kilo shell exploded near him, and I've also seen the face of woman who survived this unhurt. Lately, when I was in Jerusalem for the first time, I wanted to visit the Al-Aksa mosque. At the entrance I was stopped by an Israeli soldier, a native Russian, and an Arab guard of the mosque. 'You are not allowed to enter,' said the soldier. 'You are not Muslim.' 'But I am!' I insisted. They wouldn't believe me. In Italy, I told an acquaintance of mine that I was a Muslim. He was irritated. 'But then,' he said, 'you cannot be a European.' 'But I am!' I replied. The Turks have left us with an unsolved national question. Religion and culture have always been strongly intermingled in our country. When the Ottoman Empire conquered Bosnia in 1453, the strategy it used to establish its rule was Roman: Divide et impera. Religion was the vehicle. Favouring the Muslims helped the Turks run the country, but it divided the Bosnians. In the 19th century, during the era of Romanticism, when Central Europeans began to build up their ideas of nationhood based on concepts of cultural uniqueness, Bosnians developed their own cultural identities out of religious affiliations. But these cultural identities failed to develop into the idea of a Bosnian nation: Bosnian Catholics and Bosnian Orthodox were seduced by the ideas of a Great Serbia or a Great Croatia. Today Bosnia is a resort of moderate, autonomous European Islam. Actually most of the population are Christians: Orthodox and Catholics. The Arab countries were not too impressed by the Bosnian version of Islam and their help wasn't sufficient to help us defend ourselves against the former Yugoslav Army, one of the strongest armies in Europe. The body count in the recent war was almost all Bosnian Muslim, but for the first time in the last two hundred years we have a state of Bosnia and Herzegovina, a language that is recognized….We've never been closer to a nation. I'm afraid that the fact that Bosnians are white helped us a lot. Probably that's why it took only four years for NATO to intervene in Bosnia. Before the fall of Srebrenica, the UN safe haven zone, foreign involvement was on the level of bringing humanitarian aid, mostly only where the Serbian Army allowed, and counting the shells and bombs falling on Bosnian cities. Then after the fall of Srebrenica and the massacre of Bosnian Muslims that followed it, NATO bombed the Serbian positions and brought peace. The first shelling of their positions around Sarajevo came at night. I remember our windows, covered with humanitarian nylon sheeting with UN signs instead of glass, opening because of the detonations, this time on the Serbian side. My mother cooked a pie to celebrate it. Our lives during the war were reduced to the basics. Having a bath with five-litre canisters and then using the water for the toilet. Making meat pie without meat. We became experts at peeing in the dark. The  path to happiness was very short, and the learning curve was steep. Once we all adopted these vital skills, and even got used to our little limbo and for a moment stopped talking about peace, our politicians signed the peace agreement. We have a new anthem now. We also have a new flag. It shows a dark blue ground on which is placed a golden triangle, a row of golden stars on one side. The triangle is meant to represent Bosnia and the row of stars I guess imply the European Union. Today we have to stand in a queue to get a visa for every European country. The writer Ivo Andric, one of two Bosnian Nobel Prize winners, described Bosnia in one of his novels as a 'valley of darkness'. The valley is surely dark; it is dark with Bosnian blood, it is darkened by American ignorance and European impotence, it is dark because of the clouds above. Yet it is our valley (Photo by Ziyah Gafic/Exclusive by Getty Images)

  • Ziyah_Gafic_4_(c)ZiyahGafic

KADA SE NEKAŽNJIVOST VIŠE NE TOLERIRA

Odgovornost, pravda i reparacije. Selma Korjenić provela je više od decenije boreći se za prava žrtava ratnih zločina u Bosni i Hercegovini – i svaki mali korak naprijed vidi kao pobjedu za sve žene i djevojčice, svugdje.

Sva ljudska bića su jednaka u dostojanstvu i pravima. To je jedan od principa kojima se rukovode osobe zaposlene u TRIAL International. Prije 20 godina, ova organizacija (čije je sjedište u Ženevi) krenula je u ostvarenje vizije svijeta u kojem se više ne tolerira nekažnjivost za međunarodne zločine.

“To znači da se počinitelji pozivaju na odgovornost – za genocid, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine, zločine seksualnog nasilja, mučenja i prisilne nestanke – uz mogućnosti da žrtve dobiju pravdu i reparacije. Smatramo da to može odvratiti od budućih počinjenja zločina,” kaže Selma Korjenić, voditeljica programa u Bosni i Hercegovini za TRIAL International.

TRIAL International stoji na strani žrtava i preživjelih i podržava ih u postizanju pravde – između ostalog kroz svoju pravnu ekspertizu. Organizacija je počela raditi u Bosni i Hercegovini 2007. godine.

Mijenjati nešto za kolektivnu budućnost

Selma se pridružila organizaciji TRIAL International ubrzo nakon početka  njenog rada u Bosni i Hercegovini kako bi radila sa žrtvama i preživjelim ratnog seksualnog nasilja.

“Naš fokus je u velikoj mjeri na ratnom seksualnom nasilju, posebno u odnosu na žene, jer vjerujemo da je to ključna oblast kojom se trebamo baviti u kontekstu borbe protiv nekažnjivosti i u cilju ostvarivanja obeštećenja žrtava. Naš rad na reparacijama također proizilazi iz snažnog uvjerenja da reparacije koje podržavaju osnaživanje žena mogu doprinijeti transformativnoj pravdi time što žene stavljaju u bolji položaj, kako bi se prekinuli historijski obrasci podređenosti i društvene isključenosti,” kaže Selma.

U suštini, isti oni obrasci koji izlažu žene riziku da dožive ratno seksualno nasilje su obrasci koji opstaju i nakon što se rat završi.

“Ako pokušavate promijeniti obrasce ratnog seksualnog nasilja, promijenit ćete nešto za kolektivnu budućnost. Bavit ćete se uslovima za adekvatnu prevenciju budućih zločina, ali ćete također uticati na svakodnevne živote žena i djevojčica, jer će one imati više mogućnosti,” kaže Selma.

Selma daje primjer borbe TRIAL International za pravo žrtava na ostvarivanje kompenzacije u krivičnim postupcima od počinitelja ratnih zločina.

“To je važna praksa kojom su preživjele ohrabrene da izdrže svjedočenja i cjelokupni krivični postupak. Sada se ta praksa uspostavlja i za predmete trgovine ljudima, a nadamo se da će se uspostaviti i za druge predmete rodno zasnovanog nasilja,” kaže Selma.

Odrastanje tokom rata

Selma je odrasla u malom mjestu u istočnoj Bosni i Hercegovini. U gradu u kojem su silovanja i nasilje bili rasprostranjeni tokom rata.

“Kao tinejdžerka sam početkom rata morala napustiti rodni grad sa porodicom. Pobjegli smo u Sarajevo, što znači da sam ovdje živjela tokom opsade,” kaže Selma.

Kasnije, kad je bila starija i dok je studirala, osjećala je da joj njena prošlost nameće obavezu da istraži zašto su se ti strašni zločini morali dogoditi.

“Iz strašnih priča moje porodice, a kasnije i iz službenih zapisa i informacija, saznala sam da su se ti strašni zločini događali posebno ženama i djevojčicama, ne samo u mom rodnom gradu nego i širom zemlje. Pitala sam se zašto žene moraju biti kolateralna šteta sukoba – sukoba koje ne pokreću niti započinju žene, već pokreću i započinju muškarci?”

Potraga za dobrim

Kao studentica politologije i sociologije, Selma je istraživala šta je to ljude tjeralo da čine takve užasne zločine. Što je više proučavala, sve je više uočavala obrazac.

“U to vrijeme, silovanje je korišteno kao oružje rata u Ruandi, a kasnije u DR [Demokratskoj Republici] Kongu i od tada se koristi u mnogim zemljama svijeta”.

Na kraju je željela nešto uraditi po tom pitanju. Također ju je vodio poriv da traži nešto dobro u svom tom jadu.

“Bilo mi je važno i da tražim pozitivne priče iz rata. Nije da su svi bili zli i loši – vjerovala sam da će biti primjera ljudi koji su jedni drugima spašavali živote zato što ih nije bilo briga za etničku ili nacionalnu pripadnost. I našla sam mnogo takvih priča o komšijama koji su spašavali jedni druge. Tako sam našla nešto u što mogu vjerovati i to me održava sve ove godine,” kaže Selma.

Zamrznuti sukob

Potrebna je motivacija, jer je borba za pravdu nakon rata težak proces.

“Vladavina zakona ne funkcionira kako treba u zemlji – ne osjećate se sigurno, psihološki, ne samo kao osoba koja je preživjela rat, već kao građanka i građanin. Nemate osjećaj da vas država štiti. Žrtve rata, posebno žene, osjećaju se napušteno,” kaže Selma.

U zemlji kao što je Bosna i Hercegovina, gdje osuđivanje ratnih zločinaca može biti kontroverzna tema, žrtve i preživjeli žive u strahu da će biti fizički napadnute zbog svjedočenja.

“Imale smo situacije u kojima nas preživjele zovu i traže savjet jer trebaju ići na sud i svjedočiti, ali se ne osjećaju sigurno. Moguće da te žene žive u zajednici okružene pristalicama ratnog zločinca i boje se da se neće moći vratiti tamo, da neće biti zaštićene,” kaže Selma.

Objašnjava da je zemlja još uvijek usred mnogih tranzicija, ne samo povezanih sa krivičnim pravosuđem, već i sa socijalnom i ekonomskom pravdom. Sukob je i dalje zamrznut, a napetosti su i dalje naglašene, čak i skoro 30 godina nakon završetka rata.

“Pobijediti na sudu je jedna stvar. Kada razgovaramo s preživjelim koje su dobile obeštećenje, one su presretne zbog presude. Međutim, njihove traume se još uvijek svakodnevno pokreću u društvu, jer političari ili mediji kontinuirano podsjećaju na sukob. Zvaničnici znaju reći: ‘Ne želimo živjeti jedni s drugima’. Ili slave ratne zločince i prijete porukama o novom ratu. Da živite van BiH, možda biste mogli zatvoriti to poglavlje nakon presude, ali ovdje se trauma stalno iznova pokreće,” kaže Selma.

Globalna solidarnost

Fondacija Kvinna till Kvinna podržava program TRIAL Internationala u Bosni i Hercegovini od 2016. godine.

“Za dugoročne bitke uvijek su vam potrebni dugoročni partneri. I to oni koji, prije svega, razumiju da su promjene moguće, ali i da ne dolaze preko noći. Podrška fondacije Kvinna till Kvinna omogućava nam kontinuirani rad na unapređenju prava žrtava rata, uključujući i žena preživjelih ratne torture. To znači borbu za priznavanje i unapređenje prava, pogotovo ako se radi o promjeni institucionalnih pristupa i praksi, na primjer, pristupa reparacijama ili zahtijevanja procesuiranja onih koji su počinili zločine nad ženama,” kaže Selma.

Također je potpuno uvjerena da posao koji TRIAL International obavlja u Bosni i Hercegovini prevazilazi državne granice.

“Stvarno vjerujem da je svaki mali korak u poboljšanju i promjeni života žena i djevojčica korak naprijed za mnoge druge. Radimo na podršci preživjelim ratnog seksualnog nasilja ovdje u Bosni i Hercegovini – i ženama općenito koje su pogođene ratom – i vjerujem da doprinosimo poboljšanju života žena i djevojčica na globalnom nivou, u drugim područjima zahvaćenim sukobima u svijetu”.

“Boriti se za ono što se desilo bosanskim ženama u prošlosti za mene znači, zaista, ne samo boriti se za te žene, nego za sve djevojčice i sve one koje se još nisu rodile. Da im stvorimo neki pravi put i mogućnosti da žive u društvu koje više nikada neće dopustiti da se ponovi ono što se desilo ovdje u Bosni i Hercegovini 1990-ih godina”.

Kvinna till Kvinna podržava prava žena u Bosni i Hercegoviniod 1993. Rat u Bosni i Hercegovini je okončan 1995. godine, ali je za sobom ostavio traumatizirano društvo. Na papiru, zakonodavstvo o jednakosti je napredno, ali je njegova provedba neujednačena. Žene zarađuju manje i malo ih je imenovano na položaje odlučivanja u politici. Nasilje nad ženama također je široko rasprostranjeno. Bosanskohercegovački ženski pokret radi na promoviranju mira, utvrđivanju odgovornosti za ratne zločine i zaustavljanju nasilja nad ženama. Kvinna till Kvinna podržava nekoliko partnerskih organizacija koje rade na promoviranju ženskih prava i položaja žena u društvu.

Više o radu fondacije Kvinna till Kvinna u Bosni i Hercegovini saznajte ovdje.