• !FOTO 01-0177
  • !FOTO 02-0232

  • VH-Majke-Presuda-Karadzicu-7

  • VH-Srebrenica-2

  • VH-Srebrenica2015-27

  • VH-Trnopolje-Sudbin-Music-6

  • EASTERN BOSNIA - APRIL 2001: This are my grandmother’s hands. She survived two wars. 2nd World War and the Bosnian war for independence. Most of her family was exterminated in 2nd world war. Pretty much the offspring of the people that killed her family in 2nd world war committed atrocities in Bosnia in early 90’s. Eastern Bosnia is on the border with neighboring Serbia with river Drina as a natural border. Through the history Bosnia was always a border country between East and West, during the Ottoman period it was the border post towards Austrian empire, before that it was border between Eastern and Western Empire. This position made Bosnia quite a unique conglomerat of ckutures,traditions,religions. Other than that it didn't bring us too much good. When the war was over, a foreign journalist came to interview my professor of poetry, Marko Vesovic. Entering his appartment, the journalist noticed my professor's dog who was lying in a corner. 'What remarkable blue eyes he has,' the journalist said. 'Well, you see,' explained my professor, 'the dog used to eat the same food we ate during the war. Now he is blind. Dogs are ageing seven times faster than we do, so with us it is different. We still have to wait for the effects on us. I never witnessed a mortar shell exploding in front of the people in the market place or a sniper shooting someone in front of my high school. I was always a couple of seconds or minutes late, or I would pass by the market place just before the shell exploded and killed more than sixty people waiting to buy groceries, or I would be running in a dark street with broken glass falling on me. But I've seen people cleaning the streets after shelling, I've seen what was left of a young man after a thirty-kilo shell exploded near him, and I've also seen the face of woman who survived this unhurt. Lately, when I was in Jerusalem for the first time, I wanted to visit the Al-Aksa mosque. At the entrance I was stopped by an Israeli soldier, a native Russian, and an Arab guard of the mosque. 'You are not allowed to enter,' said the soldier. 'You are not Muslim.' 'But I am!' I insisted. They wouldn't believe me. In Italy, I told an acquaintance of mine that I was a Muslim. He was irritated. 'But then,' he said, 'you cannot be a European.' 'But I am!' I replied. The Turks have left us with an unsolved national question. Religion and culture have always been strongly intermingled in our country. When the Ottoman Empire conquered Bosnia in 1453, the strategy it used to establish its rule was Roman: Divide et impera. Religion was the vehicle. Favouring the Muslims helped the Turks run the country, but it divided the Bosnians. In the 19th century, during the era of Romanticism, when Central Europeans began to build up their ideas of nationhood based on concepts of cultural uniqueness, Bosnians developed their own cultural identities out of religious affiliations. But these cultural identities failed to develop into the idea of a Bosnian nation: Bosnian Catholics and Bosnian Orthodox were seduced by the ideas of a Great Serbia or a Great Croatia. Today Bosnia is a resort of moderate, autonomous European Islam. Actually most of the population are Christians: Orthodox and Catholics. The Arab countries were not too impressed by the Bosnian version of Islam and their help wasn't sufficient to help us defend ourselves against the former Yugoslav Army, one of the strongest armies in Europe. The body count in the recent war was almost all Bosnian Muslim, but for the first time in the last two hundred years we have a state of Bosnia and Herzegovina, a language that is recognized….We've never been closer to a nation. I'm afraid that the fact that Bosnians are white helped us a lot. Probably that's why it took only four years for NATO to intervene in Bosnia. Before the fall of Srebrenica, the UN safe haven zone, foreign involvement was on the level of bringing humanitarian aid, mostly only where the Serbian Army allowed, and counting the shells and bombs falling on Bosnian cities. Then after the fall of Srebrenica and the massacre of Bosnian Muslims that followed it, NATO bombed the Serbian positions and brought peace. The first shelling of their positions around Sarajevo came at night. I remember our windows, covered with humanitarian nylon sheeting with UN signs instead of glass, opening because of the detonations, this time on the Serbian side. My mother cooked a pie to celebrate it. Our lives during the war were reduced to the basics. Having a bath with five-litre canisters and then using the water for the toilet. Making meat pie without meat. We became experts at peeing in the dark. The path to happiness was very short, and the learning curve was steep. Once we all adopted these vital skills, and even got used to our little limbo and for a moment stopped talking about peace, our politicians signed the peace agreement. We have a new anthem now. We also have a new flag. It shows a dark blue ground on which is placed a golden triangle, a row of golden stars on one side. The triangle is meant to represent Bosnia and the row of stars I guess imply the European Union. Today we have to stand in a queue to get a visa for every European country. The writer Ivo Andric, one of two Bosnian Nobel Prize winners, described Bosnia in one of his novels as a 'valley of darkness'. The valley is surely dark; it is dark with Bosnian blood, it is darkened by American ignorance and European impotence, it is dark because of the clouds above. Yet it is our valley (Photo by Ziyah Gafic/Exclusive by Getty Images)

  • Ziyah_Gafic_4_(c)ZiyahGafic

STAVITI ZAKON U SLUŽBU ŽRTAVA

Written by TRIAL International - Ured u BiH on . Posted in Novosti

©Imrana Kapetanović

Adrijana Hanušić Bećirović je viša pravna savjetnica u organizaciji za ljudska prava TRIAL International, jednoj od partnerskih organizacija fondacije Kvinna till Kvinna u Bosni i Hercegovini. Prije toga je radila kao konsultantica za razne organizacije i državne institucije, koristeći svoje stručno znanje iz prava u ostvarivanju pravde u pitanjima ljudskih prava.

Najveće postignuće je ono kada promijenite nečiji život na bolje. Adrijana Hanušić Bećirović postala je pravnica kako bi se borila protiv nepravde i posljednjih dvanaest godina čvrsto stoji na strani žrtava i preživjelih ratnih zločina.

Adrijanu Hanušić Bećirović krasi prirodna aura smirenosti i poštovanja; lagano naslonjena na stolicu i ruku prekriženih u krilu, strpljivo upija svako pitanje prije nego ponudi odgovor.

Kao viša pravna savjetnica u organizaciji TRIAL International, izrađuje pravne i zagovaračke strategije na osnovu kojih ova organizacija pruža podršku žrtvama i preživjelim seksualnog nasilja povezanog sa sukobom i sa drugim ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini.

“Moramo promijeniti zakone i sudsku praksu, moramo se boriti protiv nekažnjivosti i omogućiti žrtvama pristup odšteti. Strateško parničenje u vezi s ljudskim pravima znači pripremanje podnesaka za pozitivan ishod u predmetima pojedinačnih žrtava, ali sa nadom da bi to također moglo utjecati na širu zajednicu žrtava tako što će, naprimjer, potaknuti donošenje opće preporuke tijela UN-a za ljudska prava”, kaže Adrijana.

Tijela UN-a poput Odbora protiv mučenja i Odbora za eliminaciju diskriminacije žena, kao i preporuke Evropske komisije utječu na zakone i pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini. Zakoni i prakse koji se tiču pristupa pravdi i obeštećenja za žrtve seksualnog nasilja povezanog sa sukobom tek su djelomično usklađeni sa međunarodnim standardima ljudskih prava. 

Kako Adrijana ističe, još mnogo toga treba uraditi, a TRIAL International se zalaže za provedbu međunarodnih preporuka.

Koristiti zakon kako bi služili drugima

Adrijana se nikada nije pitala zašto je odabrala baš studij prava jer je svoj život htjela posvetiti borbi za pravdu. Tokom rata u Bosni i Hercegovini ’90-ih godina iskusila je i svjedočila iz prve ruke šta znači suočiti se s kršenjem ljudskih prava i diskriminacijom.

“Nakon dvije godine života u stalnom strahu, moja je porodica izbjegla u Njemačku. Kao izbjeglica nastavila sam se suočavati i svjedočiti nepravdi. Zbog toga sam odlučila steći obrazovanje i vještine potrebne da pomognem onima koji si ne mogu pomoći jer sam bila u njihovom položaju i znam šta to znači,” kaže ona.

Tokom svog radnog vijeka ostala je vjerna ovom cilju i koristila je svoje vještine i znanje uvijek se fokusirajući na interes žrtava i preživjelih.

“Kada su u pitanju kršenja ljudskih prava općenito, moj univerzalni cilj je staviti zakon u službu žrtava. Osigurati alate za one koji nemaju sredstava da se sami izbore za svoja prava”, kaže Adrijana.

Ponekad to počinje podizanjem svijesti žrtava da je osjećaj nepravde koju su iskusili zaista stvaran i da je ono što im je učinjeno protivno pravnim normama i međunarodnim standardima.

“Može se raditi o samom činu nasilja, ali često i o nedjelovanju države u smislu odgovora na krivično djelo. Države su preuzele međunarodne obaveze i moraju ih valjano ispunjavati”, kaže Adrijana.

Odšteta žrtvama

Žrtve ratnih zločina u organizaciji TRIAL International mogu dobiti besplatni pravni savjet u vezi sa njihovim konkretnim predmetima. To mogu biti savjeti u vezi sa procesuiranjem počinitelja, ostvarivanjem pristupa reparacijama kao što su kompenzacije ili drugim mjerama podrške koje će im pomoći da vode normalan život.

“Žrtvama je važno da počinitelji budu adekvatno kažnjeni, da odsluže zatvorsku kaznu, međutim, odšteta također šalje važnu poruku – šteta koju su pretrpjeli je priznata i neko je mora platiti, počinitelj ili odgovorna država ili subjekt”, kaže Adrijana.

Ali pravda je ponekad teško dostižna u kompliciranom sistemu.

“Posljednjih deset godina radimo na pitanjima reparacija, a žrtve se suočavaju sa brojnim preprekama. U parničnom postupku se njihovi odštetni zahtjevi odbijaju po osnovu zastare, što je protivno međunarodnim standardima, a žrtve koje su izgubile slučaj moraju plaćati visoke troškove sudskog postupka. Zatim moraju platiti velike iznose upravo onome koga su tužili da im je uništio živote”, kaže Adrijana.

Prevencija zločina

Važno je, međutim, ustrajati u ovim borbama. Ne samo da bi se iskupilo za ono što se desilo u prošlosti već i da se osigura da se to više nikad ne ponovi.

“Rodno zasnovano nasilje općenito treba proglasiti neprihvatljivim i osuditi, treba ga kazniti i to adekvatno. Preventivna funkcija sankcioniranja počinitelja je također važna”, kaže Adrijana.

Uvjerena je da je masovna izloženost žena seksualnom nasilju povezanim sa sukobom u ratu ’90-ih u Bosni i Hercegovini (gdje se procjenjuje da je 20.000 žena, muškaraca i djece bilo silovano ili izloženo seksualnom nasilju) djelomično uzrokovana činjenicom da se na te zločine u to vrijeme gledalo kao na kolateralnu štetu rata.

“Tek nakon sukoba u Bosni i Hercegovini, ali i u Ruandi, došlo je do pomaka u pravosudnoj praksi. Promjenu načina razmišljanja potaknule su snažne pravnice i druge feministice i feministi poput političkih analitičara i analitičarki, psihologa i psihologinja i savjetnica za rodna pitanja. Tek tada je proglašeno da djela seksualnog nasilja povezanog sa sukobom mogu predstavljati ratni zločin, zločin protiv čovječnosti ili oblik genocida”, kaže Adrijana.

Jačanje položaja žena u mirnodopskim uvjetima odrazit će se na to kako će žene biti pogođene ratom i sukobima. Ako žene imaju podređenu ulogu i suočene su sa diskriminacijom i nasiljem u uvjetima mira, vrlo je vjerovatno da će trpjeti više seksualnog nasilja povezanog sa sukobom ako izbije rat.

“Nadam se da u Bosni i Hercegovini više nikada neće biti ovakvog nasilja ali moramo jačati sistem i institucije pravne države i educirati službenike i službenice. Kada je riječ o različitim oblicima rodno zasnovanog nasilja, važno je također jačati finansijski položaj žena, educirati ih i osigurati njihovu neovisnost”, kaže Adrijana. 

Nagodba kao način da se izbjegne zatvor

Primjer koji pokazuje kako položaj žena u društvu utječe na njihove mogućnosti da ostvare pravdu je slučaj koji je TRIAL International imao prije nekoliko godina sa žrtvom koja je silovana kao maloljetnica.

“U vrijeme kada smo pokrenuli slučaj počinitelj je živio u Švicarskoj. Međutim, vjerojatno je shvatio da će bolje proći ako mu se sudi u BiH i da je manje vjerovatno da će dobiti oštriju kaznu”, objašnjava Adrijana.

Vratio se u Bosnu i Hercegovinu, a tužilac je od preživjele tražio da se očituje o sporazumu o priznanju krivnje kojim bi počinitelj dobio godinu dana zatvora i platio joj odštetu za dugotrajnu štetu koja joj je nanesena kao posljedica zločina.

“Bila je to stvarno teška odluka za nju. To je trajalo sedmicama i bila sam jako oprezna da ne utičem na nju na bilo koji način. Njoj bi bilo prihvatljivo da je dobio bar tri godine, odnosno malo više u zatvoru. Zbog silne želje da on prihvati odgovornost za nanesenu štetu ali i zbog njene teške ekonomske situacije, prihvatila je ponuđeni sporazum”, kaže Adrijana.

Počinitelju je, međutim, zakonski omogućeno da jednogodišnju zatvorsku kaznu otkupi, što je on i učinio. Shodno tome, nije odležao niti jedan dan u zatvoru.

“Žrtvi je bilo iznimno važno da mi u organizaciji TRIAL International pokušamo osigurati da se to nikada više nikome ne desi. Zakon koji dopušta otkup kazne još uvijek nije promijenjen, ali o tom smo problemu upozoravali domaće i međunarodne predstavnike kao i širu javnost. Ovu sam sramotu otvoreno pripisivala pravosudnim akterima domaćeg suda i tužilaštva koji su radili na predmetu, koji su također naišli na osudu svojih kolega. I to je način da se osigura da se ovakve stvari više nikada ne dogode u Bosni i Hercegovini. Zatvorske kazne za najteže međunarodne zločine se ne bi smjele mijenjati za novac”, kaže Adrijana.

Najznačajniji trenuci

Susreti sa neukim službenicima koji se vode političkim programima svakako su najteži dio posla, priznaje Adrijana.

“Ponekad nije važno koliko su dobri vaši pravni argumenti. Kao da govorite zidovima. Instruirani su da ne prihvate vaš prijedloge”, kaže Adrijana.

Nedostatak empatije prema ljudskom biću je frustrira i rastužuje. Ali postoje načini da se i ti službenici natjeraju da se više trude.

“Uvijek sam jako sretna kada mogu doprijeti do nečijeg srca pričajući pojedinačne priče žrtava i preživjelih. Kada pravni stručnjaci ne vide smisao u fokusiranju na određeni aspekt postupka ili promjenu zakona, možete pokušati ilustrirati konkretnim primjerima kakav je to osjećaj i šta je tu na kocki za žrtvu. I ponekad vidite tu promjenu, kad oni kažu: “Ma, zašto ne? Pokušajmo otvoriti novi teren!” Mislim da su to neki od najznačajnijih trenutaka koje možete postići kao advokat za ljudska prava. No trenuci na kojima sam najviše zahvalna su oni u kojima možete dotaknuti pojedinačne živote preživjelih.”

Kvinna till Kvinna podržava prava žena u Bosni i Hercegovini od 1993. Rat u Bosni i Hercegovini je okončan 1995. godine, ali je za sobom ostavio traumatizirano društvo. Na papiru, zakonodavstvo o jednakosti je napredno, ali je njegova provedba neujednačena. Žene zarađuju manje i malo ih je imenovano na položaje odlučivanja u politici. Nasilje nad ženama također je široko rasprostranjeno. Bosanskohercegovački ženski pokret radi na promoviranju mira, utvrđivanju odgovornosti za ratne zločine i zaustavljanju nasilja nad ženama. Kvinna till Kvinna podržava nekoliko partnerskih organizacija koje rade na promoviranju ženskih prava i položaja žena u društvu.


Više informacija o radu Kvinna till Kvinne možete pronaći na ovom linku.