• !FOTO 01-0177
  • !FOTO 02-0232

  • VH-Majke-Presuda-Karadzicu-7

  • VH-Srebrenica-2

  • VH-Srebrenica2015-27

  • VH-Trnopolje-Sudbin-Music-6

  • EASTERN BOSNIA - APRIL 2001: This are my grandmother’s hands. She survived two wars. 2nd World War and the Bosnian war for independence. Most of her family was exterminated in 2nd world war. Pretty much the offspring of the people that killed her family in 2nd world war committed atrocities in Bosnia in early 90’s. Eastern Bosnia is on the border with neighboring Serbia with river Drina as a natural border. Through the history Bosnia was always a border country between East and West, during the Ottoman period it was the border post towards Austrian empire, before that it was border between Eastern and Western Empire. This position made Bosnia quite a unique conglomerat of ckutures,traditions,religions. Other than that it didn't bring us too much good. When the war was over, a foreign journalist came to interview my professor of poetry, Marko Vesovic. Entering his appartment, the journalist noticed my professor's dog who was lying in a corner. 'What remarkable blue eyes he has,' the journalist said. 'Well, you see,' explained my professor, 'the dog used to eat the same food we ate during the war. Now he is blind. Dogs are ageing seven times faster than we do, so with us it is different. We still have to wait for the effects on us. I never witnessed a mortar shell exploding in front of the people in the market place or a sniper shooting someone in front of my high school. I was always a couple of seconds or minutes late, or I would pass by the market place just before the shell exploded and killed more than sixty people waiting to buy groceries, or I would be running in a dark street with broken glass falling on me. But I've seen people cleaning the streets after shelling, I've seen what was left of a young man after a thirty-kilo shell exploded near him, and I've also seen the face of woman who survived this unhurt. Lately, when I was in Jerusalem for the first time, I wanted to visit the Al-Aksa mosque. At the entrance I was stopped by an Israeli soldier, a native Russian, and an Arab guard of the mosque. 'You are not allowed to enter,' said the soldier. 'You are not Muslim.' 'But I am!' I insisted. They wouldn't believe me. In Italy, I told an acquaintance of mine that I was a Muslim. He was irritated. 'But then,' he said, 'you cannot be a European.' 'But I am!' I replied. The Turks have left us with an unsolved national question. Religion and culture have always been strongly intermingled in our country. When the Ottoman Empire conquered Bosnia in 1453, the strategy it used to establish its rule was Roman: Divide et impera. Religion was the vehicle. Favouring the Muslims helped the Turks run the country, but it divided the Bosnians. In the 19th century, during the era of Romanticism, when Central Europeans began to build up their ideas of nationhood based on concepts of cultural uniqueness, Bosnians developed their own cultural identities out of religious affiliations. But these cultural identities failed to develop into the idea of a Bosnian nation: Bosnian Catholics and Bosnian Orthodox were seduced by the ideas of a Great Serbia or a Great Croatia. Today Bosnia is a resort of moderate, autonomous European Islam. Actually most of the population are Christians: Orthodox and Catholics. The Arab countries were not too impressed by the Bosnian version of Islam and their help wasn't sufficient to help us defend ourselves against the former Yugoslav Army, one of the strongest armies in Europe. The body count in the recent war was almost all Bosnian Muslim, but for the first time in the last two hundred years we have a state of Bosnia and Herzegovina, a language that is recognized….We've never been closer to a nation. I'm afraid that the fact that Bosnians are white helped us a lot. Probably that's why it took only four years for NATO to intervene in Bosnia. Before the fall of Srebrenica, the UN safe haven zone, foreign involvement was on the level of bringing humanitarian aid, mostly only where the Serbian Army allowed, and counting the shells and bombs falling on Bosnian cities. Then after the fall of Srebrenica and the massacre of Bosnian Muslims that followed it, NATO bombed the Serbian positions and brought peace. The first shelling of their positions around Sarajevo came at night. I remember our windows, covered with humanitarian nylon sheeting with UN signs instead of glass, opening because of the detonations, this time on the Serbian side. My mother cooked a pie to celebrate it. Our lives during the war were reduced to the basics. Having a bath with five-litre canisters and then using the water for the toilet. Making meat pie without meat. We became experts at peeing in the dark. The path to happiness was very short, and the learning curve was steep. Once we all adopted these vital skills, and even got used to our little limbo and for a moment stopped talking about peace, our politicians signed the peace agreement. We have a new anthem now. We also have a new flag. It shows a dark blue ground on which is placed a golden triangle, a row of golden stars on one side. The triangle is meant to represent Bosnia and the row of stars I guess imply the European Union. Today we have to stand in a queue to get a visa for every European country. The writer Ivo Andric, one of two Bosnian Nobel Prize winners, described Bosnia in one of his novels as a 'valley of darkness'. The valley is surely dark; it is dark with Bosnian blood, it is darkened by American ignorance and European impotence, it is dark because of the clouds above. Yet it is our valley (Photo by Ziyah Gafic/Exclusive by Getty Images)

  • Ziyah_Gafic_4_(c)ZiyahGafic

RATNI ZLOČINCI SE VELIČAJU, A PREŽIVJELE POSRAMLJUJU

Written by TRIAL International - Ured u BiH on . Posted in Novosti

Od ratnog silovanja do #metoo. Amina Hujdur radi u organizaciji TRIAL International koja se bavi ljudskim pravima i govori o tome zašto je rodna neravnopravnost u korijenu nasilja nad ženama u Bosni i Hercegovini.

Amina Hujdur radi u organizaciji TRIAL International u Bosni i Hercegovini kao saradnica za komunikacije. U svom radu susreće se sa žrtvama/preživjelim ratnog seksualnog nasilja, od kojih su mnoge bile podvrgnute silovanju u ratu u Bosni i Hercegovini 1990-ih. Foto: Imrana Kapetanović

U neposrednoj blizini centra Sarajeva nalazi se ured TRIAL Internationala u Bosni i Hercegovini. Amina Hujdur, koja radi na komunikacijama, dočekuje nas na ulazu, u prizemlju i vodi nas uz nekoliko stepenica. Ured je mali, ali prozračan sa visokim stropovima i nekoliko svijetlih i vijugavih prostorija odvojenih visokim staklenim vratima.

TRIAL International jedna je od partnerskih organizacija fondacije Kvinna till Kvinna. Pružaju podršku žrtvama/preživjelim ratnog seksualnog nasilja u postizanju pravde i obeštećenja. U Bosni i Hercegovini djeluju od 2008. godine. Osim besplatne pravne pomoći žrtvama rata, bave se strateškim parničenjem, zagovaranjem prema donositeljima odluka i jačanjem kapaciteta u pravosudnom sistemu.

#metoo mi je otkrio obimnost nasilja

Kao i u cijelom svijetu, nasilje nad ženama je široko rasprostranjeno i u Bosni i Hercegovini. Krivična djela se jako malo prijavljuju.

“Ovdje se na to gleda kao na privatni problem koji treba rješavati kod kuće. Ali mi – organizacije koje rade s preživjelim – znamo koliko je to netačno. Ako pobliže pogledate, shvatit ćete koliko društvo utiče na stepen rodno zasnovanog nasilja,” kaže Amina.

Spominje  #metoo val koji je prošle godine zahvatio većinu Zapadnog Balkana. Okidač je bio slučaj srbijanske glumice Milene Radulović, koja je policiji zbog seksulanog nasilja prijavila svog srednjoškolskog profesora glume, poznatog producenta. Njeni postupci ohrabrili su mnoge žene i djevojke da progovore.

“Reakcija javnosti bila je masovna. U Bosni i Hercegovini – u sklopu Facebook grupe “Nisam tražila” – hiljade i hiljade osoba progovorilo je o rodno zasnovanom nasilju kojem su bile izložene,” kaže Amina.

Bila je to prekretnica nakon koje se razotkrila veličina problema koji je bio “gurnut pod tepih”, kako Amina opisuje. S jedne strane, podrška je bila ogromna. S druge strane, žrtve/preživjele rodno zasnovanog nasilja su ispitivane o tome da li govore istinu ili u kojoj su mjeri njihovi postupci doprinijeli slučaju. Ukratko: žrtve su okrivljivane. 

Sramota i stigma za žrtve i preživjele

Isti nedostatak podrške, kao i sramotu koja se nameće žrtvama/preživjelim rodno zasnovanog nasilja, možemo pronaći u historiji zemlje nakon rata 1990-ih.

“Tokom rata u Bosni i Hercegovini više od 20.000 žena, muškaraca i djece je silovano ili podvrgnuto seksualnom nasilju. Ukupni, zastrašujući broj, međutim, vjerovatno nikada neće biti potvrđen, jer mnoge preživjele osobe nikada neće ispričati svoju priču. I dan danas, društvo mnoge propituje i osuđuje,” kaže Amina.

Žrtvama/preživjelim je nametnut zadatak da se pobrinu da njihove priče ne padnu u zaborav.

Veličanje ratnih zločinaca

Amina nas vraća u period prije dvije godine, kada je posjetila grad Foču povodom obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u ratu i sukobima. Foča je jedan od gradova u Bosni i Hercegovini u kojem su počinjeni neki od najstrašnijih zločina.

“Zajedno sa grupom preživjelih posjetile smo sportsku dvoranu Partizan. Upravo u toj sportskoj dvorani prije samo 30-ak godina žene i djevojčice su grupno silovane i podvrgnute teškim mučenjima. Svake godine, one odlaze na to mjesto koje im je donijelo ogromnu bol i traumu, stanu pred njega i govore svoju istinu,” kaže Amina.

Sjeća se da je podigla pogled i vidjela veliki mural osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića – koji je veličao njega i njegov lik.

“Ljudi u gradu su nam skandirali njegovo ime. I sjećam se da sam pomislila kako taj trenutak predstavlja primjer našeg odnosa prema preživjelim u Bosni i Hercegovini. Dok se osuđeni ratni zločinci na neki način veličaju, preživjele osobe su one koje se odbacuje. Često su one prisiljene nositi krivicu za zločine kojima su bile podvrgnute, a ne počinitelji,” kaže Amina.

Ratno seksualno nasilje

Rodna neravnopravnost povećava vjerovatnoću ratnog seksualnog nasilja. Proučavanje seksualnog nasilja počinjenog tokom rata u Bosni i Hercegovini 1990-ih godina pokazalo je dva glavna obrasca.

“U nekim slučajevima, činila ga je vojska iz oportunističkih razloga tokom okupacije određenih gradova. Tada se to često činilo u vojnom okruženju koje je bilo ispunjeno toksičnim maskulinitetom i predodžbom da muškarci i žene zapravo nisu ravnopravni. Silovanje i seksualno nasilje nad ženama smatralo se normom i koristilo se kao način kontrole ili dominacije,” kaže Amina.

Silovanje kao oružje rata

Drugi obrazac seksualnog nasilja bilo je sistematsko korištenje silovanja kao oružja rata.

“Nažalost, ista predodžba o muškarcima i ženama kao neravnopravnim, u temelju je i ovog drugog obrasca. Žene su te koje treba osvojiti, a ako osvojite žene suprotne strane, ne nanosite štetu samo ženama, već i društvu u cjelini,” kaže Amina.

Dalje objašnjava da je svirepost nekih od tih zločina – genitalno sakaćenje i prisilne trudnoće, na primjer – bila proračunata kako bi se nanijela teška šteta ženama, njihovim porodicama i zajednicama. Cilj je bio stvoriti što veću traumu određenoj grupi ljudi.

“Izrazito je važno shvatiti do koje mjere je seksualno nasilje korišteno kao oružje rata u Bosni i Hercegovini. Mi kao država tek trebamo pružiti adekvatnu podršku preživjelim. Nasilje koje su doživjele ne može se umanjiti. Nije dovoljno samo prepoznati osobu kao preživjelu, priznati joj to našim zakonodavnim sistemom, nego podrška mora biti holistička,” kaže Amina.

Počinitelje treba procesuirati, a preživjelima je potrebna medicinska njega, često psihološka, da bi liječile traume.

“Mnogim preživjelim treba osjećaj pravde; treba im presuda kao javno priznanje njihovih patnji. Bosna i Hercegovina mora preuzeti odgovornost kada je u pitanju naš pravosudni proces, kako bi se to i postiglo,” kaže Amina.

Preživjele u solidarnosti s drugima

TRIAL International smatra da ubuduće, priču o ratnom seksualnom nasilju, ne bi trebalo diktirati društvo već same žrtve/preživjele rodno-zasnovanog nasilja.

“One mogu i trebaju preuzeti narativ. Preživjele ne žele biti predstavljene kao puke žrtve, ispunjene traumom i nesposobne da funkcioniraju. Žele da ih se predstavlja kao hrabre žene i muškarce koji i dan danas stoje uspravno, ne srame se i govore svoju istinu. One to rade jer ne žele da se to ikada više dogodi i važno je da podržimo preživjele da dijele svoje priče,” kaže Amina.

Objašnjava kako su ruska invazija na Ukrajinu i priče o počinjenom seksualnom nasilju tamo strašno pogodile Bosnu i Hercegovinu kao zemlju, a posebno preživjele.

“Kada je izbila vijest o ratu, razgovarala sam s preživjelim i do suza su me dovele njihove reakcije. Sve su me pitale ‘kako ih možemo podržati?’, ‘Kako im možemo pružiti sigurne prostore?’ Ako pobliže pogledate, mnoge osobe, preživjele seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini su objavljivale poruke javne podrške, te i dalje traže načine da podrže žene i muškarce koji su podvrgnuti silovanjima u Ukrajini.”

Kvinna till Kvinna podržava prava žena u Bosni i Hercegovini od 1993. Rat u Bosni i Hercegovini je okončan 1995. godine, ali je za sobom ostavio traumatizirano društvo. Na papiru, zakonodavstvo o jednakosti je napredno, ali je njegova provedba neujednačena. Žene zarađuju manje i malo ih je imenovano na položaje odlučivanja u politici. Nasilje nad ženama također je široko rasprostranjeno. Bosanskohercegovački ženski pokret radi na promoviranju mira, utvrđivanju odgovornosti za ratne zločine i zaustavljanju nasilja nad ženama. Kvinna till Kvinna podržava nekoliko partnerskih organizacija koje rade na promoviranju ženskih prava i položaja žena u društvu.

Više o radu Kvinna till Kvinna u Bosni i Hercegovini saznajte ovdje.