RATNI ZLOČINCI SE VELIČAJU, A PREŽIVJELE POSRAMLJUJU
Od ratnog silovanja do #metoo. Amina Hujdur radi u organizaciji TRIAL International koja se bavi ljudskim pravima i govori o tome zašto je rodna neravnopravnost u korijenu nasilja nad ženama u Bosni i Hercegovini.
U neposrednoj blizini centra Sarajeva nalazi se ured TRIAL Internationala u Bosni i Hercegovini. Amina Hujdur, koja radi na komunikacijama, dočekuje nas na ulazu, u prizemlju i vodi nas uz nekoliko stepenica. Ured je mali, ali prozračan sa visokim stropovima i nekoliko svijetlih i vijugavih prostorija odvojenih visokim staklenim vratima.
TRIAL International jedna je od partnerskih organizacija fondacije Kvinna till Kvinna. Pružaju podršku žrtvama/preživjelim ratnog seksualnog nasilja u postizanju pravde i obeštećenja. U Bosni i Hercegovini djeluju od 2008. godine. Osim besplatne pravne pomoći žrtvama rata, bave se strateškim parničenjem, zagovaranjem prema donositeljima odluka i jačanjem kapaciteta u pravosudnom sistemu.
#metoo mi je otkrio obimnost nasilja
Kao i u cijelom svijetu, nasilje nad ženama je široko rasprostranjeno i u Bosni i Hercegovini. Krivična djela se jako malo prijavljuju.
“Ovdje se na to gleda kao na privatni problem koji treba rješavati kod kuće. Ali mi – organizacije koje rade s preživjelim – znamo koliko je to netačno. Ako pobliže pogledate, shvatit ćete koliko društvo utiče na stepen rodno zasnovanog nasilja,” kaže Amina.
Spominje #metoo val koji je prošle godine zahvatio većinu Zapadnog Balkana. Okidač je bio slučaj srbijanske glumice Milene Radulović, koja je policiji zbog seksulanog nasilja prijavila svog srednjoškolskog profesora glume, poznatog producenta. Njeni postupci ohrabrili su mnoge žene i djevojke da progovore.
“Reakcija javnosti bila je masovna. U Bosni i Hercegovini – u sklopu Facebook grupe “Nisam tražila” – hiljade i hiljade osoba progovorilo je o rodno zasnovanom nasilju kojem su bile izložene,” kaže Amina.
Bila je to prekretnica nakon koje se razotkrila veličina problema koji je bio “gurnut pod tepih”, kako Amina opisuje. S jedne strane, podrška je bila ogromna. S druge strane, žrtve/preživjele rodno zasnovanog nasilja su ispitivane o tome da li govore istinu ili u kojoj su mjeri njihovi postupci doprinijeli slučaju. Ukratko: žrtve su okrivljivane.
Sramota i stigma za žrtve i preživjele
Isti nedostatak podrške, kao i sramotu koja se nameće žrtvama/preživjelim rodno zasnovanog nasilja, možemo pronaći u historiji zemlje nakon rata 1990-ih.
“Tokom rata u Bosni i Hercegovini više od 20.000 žena, muškaraca i djece je silovano ili podvrgnuto seksualnom nasilju. Ukupni, zastrašujući broj, međutim, vjerovatno nikada neće biti potvrđen, jer mnoge preživjele osobe nikada neće ispričati svoju priču. I dan danas, društvo mnoge propituje i osuđuje,” kaže Amina.
Žrtvama/preživjelim je nametnut zadatak da se pobrinu da njihove priče ne padnu u zaborav.
Veličanje ratnih zločinaca
Amina nas vraća u period prije dvije godine, kada je posjetila grad Foču povodom obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u ratu i sukobima. Foča je jedan od gradova u Bosni i Hercegovini u kojem su počinjeni neki od najstrašnijih zločina.
“Zajedno sa grupom preživjelih posjetile smo sportsku dvoranu Partizan. Upravo u toj sportskoj dvorani prije samo 30-ak godina žene i djevojčice su grupno silovane i podvrgnute teškim mučenjima. Svake godine, one odlaze na to mjesto koje im je donijelo ogromnu bol i traumu, stanu pred njega i govore svoju istinu,” kaže Amina.
Sjeća se da je podigla pogled i vidjela veliki mural osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića – koji je veličao njega i njegov lik.
“Ljudi u gradu su nam skandirali njegovo ime. I sjećam se da sam pomislila kako taj trenutak predstavlja primjer našeg odnosa prema preživjelim u Bosni i Hercegovini. Dok se osuđeni ratni zločinci na neki način veličaju, preživjele osobe su one koje se odbacuje. Često su one prisiljene nositi krivicu za zločine kojima su bile podvrgnute, a ne počinitelji,” kaže Amina.
Ratno seksualno nasilje
Rodna neravnopravnost povećava vjerovatnoću ratnog seksualnog nasilja. Proučavanje seksualnog nasilja počinjenog tokom rata u Bosni i Hercegovini 1990-ih godina pokazalo je dva glavna obrasca.
“U nekim slučajevima, činila ga je vojska iz oportunističkih razloga tokom okupacije određenih gradova. Tada se to često činilo u vojnom okruženju koje je bilo ispunjeno toksičnim maskulinitetom i predodžbom da muškarci i žene zapravo nisu ravnopravni. Silovanje i seksualno nasilje nad ženama smatralo se normom i koristilo se kao način kontrole ili dominacije,” kaže Amina.
Silovanje kao oružje rata
Drugi obrazac seksualnog nasilja bilo je sistematsko korištenje silovanja kao oružja rata.
“Nažalost, ista predodžba o muškarcima i ženama kao neravnopravnim, u temelju je i ovog drugog obrasca. Žene su te koje treba osvojiti, a ako osvojite žene suprotne strane, ne nanosite štetu samo ženama, već i društvu u cjelini,” kaže Amina.
Dalje objašnjava da je svirepost nekih od tih zločina – genitalno sakaćenje i prisilne trudnoće, na primjer – bila proračunata kako bi se nanijela teška šteta ženama, njihovim porodicama i zajednicama. Cilj je bio stvoriti što veću traumu određenoj grupi ljudi.
“Izrazito je važno shvatiti do koje mjere je seksualno nasilje korišteno kao oružje rata u Bosni i Hercegovini. Mi kao država tek trebamo pružiti adekvatnu podršku preživjelim. Nasilje koje su doživjele ne može se umanjiti. Nije dovoljno samo prepoznati osobu kao preživjelu, priznati joj to našim zakonodavnim sistemom, nego podrška mora biti holistička,” kaže Amina.
Počinitelje treba procesuirati, a preživjelima je potrebna medicinska njega, često psihološka, da bi liječile traume.
“Mnogim preživjelim treba osjećaj pravde; treba im presuda kao javno priznanje njihovih patnji. Bosna i Hercegovina mora preuzeti odgovornost kada je u pitanju naš pravosudni proces, kako bi se to i postiglo,” kaže Amina.
Preživjele u solidarnosti s drugima
TRIAL International smatra da ubuduće, priču o ratnom seksualnom nasilju, ne bi trebalo diktirati društvo već same žrtve/preživjele rodno-zasnovanog nasilja.
“One mogu i trebaju preuzeti narativ. Preživjele ne žele biti predstavljene kao puke žrtve, ispunjene traumom i nesposobne da funkcioniraju. Žele da ih se predstavlja kao hrabre žene i muškarce koji i dan danas stoje uspravno, ne srame se i govore svoju istinu. One to rade jer ne žele da se to ikada više dogodi i važno je da podržimo preživjele da dijele svoje priče,” kaže Amina.
Objašnjava kako su ruska invazija na Ukrajinu i priče o počinjenom seksualnom nasilju tamo strašno pogodile Bosnu i Hercegovinu kao zemlju, a posebno preživjele.
“Kada je izbila vijest o ratu, razgovarala sam s preživjelim i do suza su me dovele njihove reakcije. Sve su me pitale ‘kako ih možemo podržati?’, ‘Kako im možemo pružiti sigurne prostore?’ Ako pobliže pogledate, mnoge osobe, preživjele seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini su objavljivale poruke javne podrške, te i dalje traže načine da podrže žene i muškarce koji su podvrgnuti silovanjima u Ukrajini.”
Kvinna till Kvinna podržava prava žena u Bosni i Hercegovini od 1993. Rat u Bosni i Hercegovini je okončan 1995. godine, ali je za sobom ostavio traumatizirano društvo. Na papiru, zakonodavstvo o jednakosti je napredno, ali je njegova provedba neujednačena. Žene zarađuju manje i malo ih je imenovano na položaje odlučivanja u politici. Nasilje nad ženama također je široko rasprostranjeno. Bosanskohercegovački ženski pokret radi na promoviranju mira, utvrđivanju odgovornosti za ratne zločine i zaustavljanju nasilja nad ženama. Kvinna till Kvinna podržava nekoliko partnerskih organizacija koje rade na promoviranju ženskih prava i položaja žena u društvu.
Više o radu Kvinna till Kvinna u Bosni i Hercegovini saznajte ovdje.
STAVITI ZAKON U SLUŽBU ŽRTAVA
Adrijana Hanušić Bećirović je viša pravna savjetnica u organizaciji za ljudska prava TRIAL International, jednoj od partnerskih organizacija fondacije Kvinna till Kvinna u Bosni i Hercegovini. Prije toga je radila kao konsultantica za razne organizacije i državne institucije, koristeći svoje stručno znanje iz prava u ostvarivanju pravde u pitanjima ljudskih prava.
Najveće postignuće je ono kada promijenite nečiji život na bolje. Adrijana Hanušić Bećirović postala je pravnica kako bi se borila protiv nepravde i posljednjih dvanaest godina čvrsto stoji na strani žrtava i preživjelih ratnih zločina.
Adrijanu Hanušić Bećirović krasi prirodna aura smirenosti i poštovanja; lagano naslonjena na stolicu i ruku prekriženih u krilu, strpljivo upija svako pitanje prije nego ponudi odgovor.
Kao viša pravna savjetnica u organizaciji TRIAL International, izrađuje pravne i zagovaračke strategije na osnovu kojih ova organizacija pruža podršku žrtvama i preživjelim seksualnog nasilja povezanog sa sukobom i sa drugim ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini.
“Moramo promijeniti zakone i sudsku praksu, moramo se boriti protiv nekažnjivosti i omogućiti žrtvama pristup odšteti. Strateško parničenje u vezi s ljudskim pravima znači pripremanje podnesaka za pozitivan ishod u predmetima pojedinačnih žrtava, ali sa nadom da bi to također moglo utjecati na širu zajednicu žrtava tako što će, naprimjer, potaknuti donošenje opće preporuke tijela UN-a za ljudska prava”, kaže Adrijana.
Tijela UN-a poput Odbora protiv mučenja i Odbora za eliminaciju diskriminacije žena, kao i preporuke Evropske komisije utječu na zakone i pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini. Zakoni i prakse koji se tiču pristupa pravdi i obeštećenja za žrtve seksualnog nasilja povezanog sa sukobom tek su djelomično usklađeni sa međunarodnim standardima ljudskih prava.
Kako Adrijana ističe, još mnogo toga treba uraditi, a TRIAL International se zalaže za provedbu međunarodnih preporuka.
Koristiti zakon kako bi služili drugima
Adrijana se nikada nije pitala zašto je odabrala baš studij prava jer je svoj život htjela posvetiti borbi za pravdu. Tokom rata u Bosni i Hercegovini ’90-ih godina iskusila je i svjedočila iz prve ruke šta znači suočiti se s kršenjem ljudskih prava i diskriminacijom.
“Nakon dvije godine života u stalnom strahu, moja je porodica izbjegla u Njemačku. Kao izbjeglica nastavila sam se suočavati i svjedočiti nepravdi. Zbog toga sam odlučila steći obrazovanje i vještine potrebne da pomognem onima koji si ne mogu pomoći jer sam bila u njihovom položaju i znam šta to znači,” kaže ona.
Tokom svog radnog vijeka ostala je vjerna ovom cilju i koristila je svoje vještine i znanje uvijek se fokusirajući na interes žrtava i preživjelih.
“Kada su u pitanju kršenja ljudskih prava općenito, moj univerzalni cilj je staviti zakon u službu žrtava. Osigurati alate za one koji nemaju sredstava da se sami izbore za svoja prava”, kaže Adrijana.
Ponekad to počinje podizanjem svijesti žrtava da je osjećaj nepravde koju su iskusili zaista stvaran i da je ono što im je učinjeno protivno pravnim normama i međunarodnim standardima.
“Može se raditi o samom činu nasilja, ali često i o nedjelovanju države u smislu odgovora na krivično djelo. Države su preuzele međunarodne obaveze i moraju ih valjano ispunjavati”, kaže Adrijana.
Odšteta žrtvama
Žrtve ratnih zločina u organizaciji TRIAL International mogu dobiti besplatni pravni savjet u vezi sa njihovim konkretnim predmetima. To mogu biti savjeti u vezi sa procesuiranjem počinitelja, ostvarivanjem pristupa reparacijama kao što su kompenzacije ili drugim mjerama podrške koje će im pomoći da vode normalan život.
“Žrtvama je važno da počinitelji budu adekvatno kažnjeni, da odsluže zatvorsku kaznu, međutim, odšteta također šalje važnu poruku – šteta koju su pretrpjeli je priznata i neko je mora platiti, počinitelj ili odgovorna država ili subjekt”, kaže Adrijana.
Ali pravda je ponekad teško dostižna u kompliciranom sistemu.
“Posljednjih deset godina radimo na pitanjima reparacija, a žrtve se suočavaju sa brojnim preprekama. U parničnom postupku se njihovi odštetni zahtjevi odbijaju po osnovu zastare, što je protivno međunarodnim standardima, a žrtve koje su izgubile slučaj moraju plaćati visoke troškove sudskog postupka. Zatim moraju platiti velike iznose upravo onome koga su tužili da im je uništio živote”, kaže Adrijana.
Prevencija zločina
Važno je, međutim, ustrajati u ovim borbama. Ne samo da bi se iskupilo za ono što se desilo u prošlosti već i da se osigura da se to više nikad ne ponovi.
“Rodno zasnovano nasilje općenito treba proglasiti neprihvatljivim i osuditi, treba ga kazniti i to adekvatno. Preventivna funkcija sankcioniranja počinitelja je također važna”, kaže Adrijana.
Uvjerena je da je masovna izloženost žena seksualnom nasilju povezanim sa sukobom u ratu ’90-ih u Bosni i Hercegovini (gdje se procjenjuje da je 20.000 žena, muškaraca i djece bilo silovano ili izloženo seksualnom nasilju) djelomično uzrokovana činjenicom da se na te zločine u to vrijeme gledalo kao na kolateralnu štetu rata.
“Tek nakon sukoba u Bosni i Hercegovini, ali i u Ruandi, došlo je do pomaka u pravosudnoj praksi. Promjenu načina razmišljanja potaknule su snažne pravnice i druge feministice i feministi poput političkih analitičara i analitičarki, psihologa i psihologinja i savjetnica za rodna pitanja. Tek tada je proglašeno da djela seksualnog nasilja povezanog sa sukobom mogu predstavljati ratni zločin, zločin protiv čovječnosti ili oblik genocida”, kaže Adrijana.
Jačanje položaja žena u mirnodopskim uvjetima odrazit će se na to kako će žene biti pogođene ratom i sukobima. Ako žene imaju podređenu ulogu i suočene su sa diskriminacijom i nasiljem u uvjetima mira, vrlo je vjerovatno da će trpjeti više seksualnog nasilja povezanog sa sukobom ako izbije rat.
“Nadam se da u Bosni i Hercegovini više nikada neće biti ovakvog nasilja ali moramo jačati sistem i institucije pravne države i educirati službenike i službenice. Kada je riječ o različitim oblicima rodno zasnovanog nasilja, važno je također jačati finansijski položaj žena, educirati ih i osigurati njihovu neovisnost”, kaže Adrijana.
Nagodba kao način da se izbjegne zatvor
Primjer koji pokazuje kako položaj žena u društvu utječe na njihove mogućnosti da ostvare pravdu je slučaj koji je TRIAL International imao prije nekoliko godina sa žrtvom koja je silovana kao maloljetnica.
“U vrijeme kada smo pokrenuli slučaj počinitelj je živio u Švicarskoj. Međutim, vjerojatno je shvatio da će bolje proći ako mu se sudi u BiH i da je manje vjerovatno da će dobiti oštriju kaznu”, objašnjava Adrijana.
Vratio se u Bosnu i Hercegovinu, a tužilac je od preživjele tražio da se očituje o sporazumu o priznanju krivnje kojim bi počinitelj dobio godinu dana zatvora i platio joj odštetu za dugotrajnu štetu koja joj je nanesena kao posljedica zločina.
“Bila je to stvarno teška odluka za nju. To je trajalo sedmicama i bila sam jako oprezna da ne utičem na nju na bilo koji način. Njoj bi bilo prihvatljivo da je dobio bar tri godine, odnosno malo više u zatvoru. Zbog silne želje da on prihvati odgovornost za nanesenu štetu ali i zbog njene teške ekonomske situacije, prihvatila je ponuđeni sporazum”, kaže Adrijana.
Počinitelju je, međutim, zakonski omogućeno da jednogodišnju zatvorsku kaznu otkupi, što je on i učinio. Shodno tome, nije odležao niti jedan dan u zatvoru.
“Žrtvi je bilo iznimno važno da mi u organizaciji TRIAL International pokušamo osigurati da se to nikada više nikome ne desi. Zakon koji dopušta otkup kazne još uvijek nije promijenjen, ali o tom smo problemu upozoravali domaće i međunarodne predstavnike kao i širu javnost. Ovu sam sramotu otvoreno pripisivala pravosudnim akterima domaćeg suda i tužilaštva koji su radili na predmetu, koji su također naišli na osudu svojih kolega. I to je način da se osigura da se ovakve stvari više nikada ne dogode u Bosni i Hercegovini. Zatvorske kazne za najteže međunarodne zločine se ne bi smjele mijenjati za novac”, kaže Adrijana.
Najznačajniji trenuci
Susreti sa neukim službenicima koji se vode političkim programima svakako su najteži dio posla, priznaje Adrijana.
“Ponekad nije važno koliko su dobri vaši pravni argumenti. Kao da govorite zidovima. Instruirani su da ne prihvate vaš prijedloge”, kaže Adrijana.
Nedostatak empatije prema ljudskom biću je frustrira i rastužuje. Ali postoje načini da se i ti službenici natjeraju da se više trude.
“Uvijek sam jako sretna kada mogu doprijeti do nečijeg srca pričajući pojedinačne priče žrtava i preživjelih. Kada pravni stručnjaci ne vide smisao u fokusiranju na određeni aspekt postupka ili promjenu zakona, možete pokušati ilustrirati konkretnim primjerima kakav je to osjećaj i šta je tu na kocki za žrtvu. I ponekad vidite tu promjenu, kad oni kažu: “Ma, zašto ne? Pokušajmo otvoriti novi teren!” Mislim da su to neki od najznačajnijih trenutaka koje možete postići kao advokat za ljudska prava. No trenuci na kojima sam najviše zahvalna su oni u kojima možete dotaknuti pojedinačne živote preživjelih.”
Kvinna till Kvinna podržava prava žena u Bosni i Hercegovini od 1993. Rat u Bosni i Hercegovini je okončan 1995. godine, ali je za sobom ostavio traumatizirano društvo. Na papiru, zakonodavstvo o jednakosti je napredno, ali je njegova provedba neujednačena. Žene zarađuju manje i malo ih je imenovano na položaje odlučivanja u politici. Nasilje nad ženama također je široko rasprostranjeno. Bosanskohercegovački ženski pokret radi na promoviranju mira, utvrđivanju odgovornosti za ratne zločine i zaustavljanju nasilja nad ženama. Kvinna till Kvinna podržava nekoliko partnerskih organizacija koje rade na promoviranju ženskih prava i položaja žena u društvu.
Više informacija o radu Kvinna till Kvinne možete pronaći na ovom linku.
OTKUP KAZNE ZA RATNE ZLOČINE – DRUŠTVENO NEPRIHVATLJIV I NEMORALAN
Piše: Marija Arnautović
Osam osuđenih za krivično djelo ratni zločin na zatvorsku kaznu od jedne godine, zamijenilo je, u posljednjih pet godina, zatvorsku novčanom kaznom. Tri takve presude su izrečene i rješenja o zamjeni za novčanu kaznu donesena pred Sudom Bosne i Hercegovine (BiH), po dvije pred kantonalnim sudovima u Zenici i Bihaću i jedna pred Osnovnim sudom u Brčko distriktu. Tako je osam osuđenika za ratne zločine kupilo slobodu za 292.000 konvertibilnih maraka ili 36.500 po osobi, što im je omogućeno postojećim krivičnim zakonima.
U tri presude pred Sudom BiH na jednogodišnju kaznu zatvora osuđeni su – Sead Velagić – kao saizvršilac nečovječnog postupanja prema dvojici zatvorenika u Osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić” u Livnu, Miroslav Perić, zbog nečovječnog postupanja prema maloljetnom zatvoreniku logora “Vojno” kod Mostara i Goran Pavković za zločin protiv ratnih zarobljenika u Prozoru, koji je kao saučesnik učestvovao u mučenju oštećenih tako što im je golo tijelo dodirivao električnom palicom, tukao ih nogama i rukama, kao i palicom po svim dijelovima tijela. Sva trojica su otkupila zatvorsku kaznu.
I kantonalni sudovi u Bihaću i Zenici smatrali su da je za krivična djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika primjerena jednogodišnja kazna koja se može zamijeniti novcem. Sud u Zenici na godinu zatvora osudio je Atifa Krkalića zbog zlostavljanja civila u Policijskoj stanici u Tešnju i Seada Dizdarevića jer je mučio u cilju iznuđivanja priznanja i informacija civile nanoseći im teške fizičke i psihičke boli. Bihaćki Kantonalni sud na godinu zatvora osudio je Sefera Dervišević zbog zlostavljanja, mučenja i ponižavanja civila uglavnom žena i staraca u opštini Cazin i Zlatka Hušidića zbog zločina nad ratnim zarobljenicima. Svi oni otkupili su zatvorske kazne.
Osnovni sud Brčko distrikta na godinu zatvora osudio je Niku Brnjića, za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a ta je kazna rješenjem zamijenjena za novčanu. Kako kažu iz Suda u Brčkom on je osuđen jer je “propustio činjenje koje je bio dužan da izvrši”, odnosno nije prijavio potčinjenog za koga je znao da je izvršio krivično djelo. Brnjić je bio komandant 108. brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO) za Bosansku Posavinu tokom napada na selo Bukvik, na teritoriji predratne opštine Brčko u septembru 1992. godine, a bio je optužen da je posmatrao potčinjenog pripadnika satnije Prijedor kako izvršava ubistvo ranjenog srpskog civila.
Opštinski sud u Banjluci, u dva predmeta kao neosnovan je odbio zahtjeve osuđenih za zamjenu izrečene kazne zatvora, ali ih je zamijenio alternativnom mjerom rada u javnom interesu, dok takve, ili zamjene zatvorske, novčanom kaznom nije bilo u ostalih 14 kantonalnih, odnosno okružnih sudova.
Kazne zatvora u trajanju od 12 mjeseci prema četiri krivična zakona u Bosni i Hercegovini mogu se otplatiti. Prema Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine, dan zatvora se može zamijeniti za 100 konvertibilnih maraka, isto toliko za otkup zatvorske kazne po danu predviđaju i Krivični zakon Federacije BiH i Brčko distrikta, dok Krivični zakon Republike Srpske propisuje da je dan zatvora vrijedan 50 konvertibilnih maraka.
Prema ranijim podacima Misije OSCE u BiH od 2006. do 2016 godine, u četiri slučaja zatvorske kazne zamijenjene su novčanom – tri pred Kantonalnim sudom u Bihaću, a jedna pred Kantonalnim sudom u Zenici.
Misija OSCE-a u BiH je kao posebno problematična izdvojila je dva predmeta koja su se vodila pred Kantonalnim sudom u Bihaću protiv dvojice osuđenih za silovanje i pokušaj silovanja maloljetnih djevojčica tokom rata. U oba slučaja, sklopljen je sporazum o priznanju krivice zbog čega im je određena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, kao i plaćanje 50.000 konvertibilnih maraka na ime naknade nematerijalne štete oštećenim. Obojica su podnijeli zahtjev za zamjenu kazne zatvora od jedne godine novčanom kaznom, zbog čega nisu proveli niti jedan dan u zatvoru.
O pravdi nema govora u ovim slučajevima, kaže Aleksandra Petrić iz pravnica u organizaciji Udružene žene Banjaluka, već o rigidnim pravnim propisima koji se mogu i moraju mijenjati.
“Radi zaštite žrtava i povjerenja koje se od njih traži u smislu vjerovanja u objektivnost, nepristranost i srazmjernost kazni, težini izvršenih krivičnih djela i ponajviše zbog dugotrajnih posljedica koja posebno krivična djela seksualnog nasilja imaju na žrtve, važno je raditi na reformama sistema krivično pravne zaštite u pravcu propisivanja izuzetaka u mogućnosti zamjene kazne zatvora do godinu dana novčanom kaznom kod krivičnih djela seksualnog nasilja”, dodaje ona.
Ni pravično ni moralno
Potrebne su hitne izmjene i dopune krivičnih zakona, kaže Adrijana Hanušić Bećirović, viša pravna savjetnica organizacije TRIAL International, kako bi se onemogućila zamjena kazne zatvora novčanom kaznom u predmetima koji se odnose na krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom.
“Mi kao društvo također trebamo da preispitamo ovakvu praksu i povodom nekih drugih krivičnih djela koja zaslužuju slične garancije adekvatnog kažnjavanja”, napominje ona.
U međuvremenu, kako kaže, dok ne dođe do zakonskih izmjena, potrebno je nastaviti ukazivati na ovakve propuste u različitim prilikama i izvještajima, i poticati prilikom raznih stručnih savjetovanja pravosudnih aktera razgovor i razmjenu mišljenja o takvoj praksi.
“Moram istaći da su primjeri koji se odnose na silovanje i pokušaj silovanja maloljetnica u ratu naišli na izrazito kritički stav kolega, koji su to okvalifikovali kao ugrožavanje svrhe kažnjavanja u ovim predmetima. Kao rezultat koraka, koje je TRIAL poduzimao, i koje je poduzimala i Misija OSCE-a u BiH, u prethodnim godinama prema našim saznanjima nije dolazilo do daljeg širenja ovakve prakse”, dodaje Hanušić Bećirović.
Ako se govori o primjeni instituta zamjene zatvorske za novčanu kaznu u odnosu na počinitelje krivičnih djela koja su po svojoj prirodi takva da primjena tog instituta nema opravdanja, onda se, prema riječima Božidarke Dugonjić, sutkinje Vrhovnog suda Federacije BiH, takve situacije jedino mogu preduprijediti izmjenama, odnosno dopunama krivičnih zakona koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, tako što će se izričitom zakonskom odredbom isključiti određena krivična djela na koja, bez obzira na zaprijećenu ili izrečenu kaznu, ovaj institut neće biti primjenjiv.
„Dakle, ne radi se o promjeni prakse, nego o izmjeni zakonskog rješenja. Pri tome, ni one situacije u kojima je došlo do zamjene kazne zatvora novčanom, iako se radilo o krivičnim djelima koja su po svojoj prirodi takva da primjena tog instituta nema opravdanja, ne mogu se okarakterizirati kao praksa sudova, budući da predstavljaju rijetke izuzetke, a ne pravilo”, objašnjava ona i napominje da njeni odgovori na postavljena pitanja nemaju funkciju pravnog mišljenja niti predstavljaju demonstraciju pravnih stavova koje bi zauzela u nekom od predmeta.
Mira Smajlović penzinisana sudinica Suda BiH , koja je 16 godina sudila u procesima za ratne zločine pred državnim Sudom, kaže kako zamjena zatvorske za novčanu kaznu u slučajevima ratnih zločina nije ni pravična ni moralna. Vjeruje da je važno da se o ovoj temi govori, da se animira javnost, te da sudije koje sude ovakve predmete moraju biti svjesne da izrečena kazna u zavisnosti od njene visine “sutra može biti novčana kazna”.
“Da se priča o tome koliko je to moralno, koliko je to pravično, evo u skladu je sa zakonom, ali je li pravično i je li moralno – jedno drugo ne isključuje, jedno drugo dopunjuje, pa da se tako razmišlja. Dakle, prvo javnost, a drugo da se utiče da moguće da negdje imamo i hrabrog sudiju koji će poštujući načelo pravičnosti jednu suhoparnu normu tumačiti na način da ta norma ne odgovara nekoj društvenoj stvarnosti koja kod nas jeste takva da su žrtve skrajnute, posebno žrtve ratnog zločina.
Za razliku od krivičnih zakona Republike Srpske i Federacije BiH, Krivični zakon BiH, kako podsjeća Aleksandra Petrić, predviđa izuzetke kod mogućnosti izrečene kazne zatvora do godinu dana novčanom kaznom ukoliko su u pitanju krivična djela protiv integriteta BiH, i krivična djela koja se vezuju za terorističke aktivnosti.
“Time zakonodavac daje jasnu poruku da postoje djela kod kojih se smatra neprimjerenim da se ova mogućnost dozvoli. Osim toga, izborom djela kod kojih ova zamjena nije moguća, zakonodavac jasno zauzima stav šta je sistemu i društvu prioritetno važno”, navodi ona.
2017. godine u Krivični zakon BiH uvedeni su izuzeci za djela za koja se ne može primjenjivati institute zamjene zatvorske novčanom kaznom. Riječ je o djelima protiv integriteta BiH i terorizma, finansiranja terorističkih aktivnosti, javnog podsticanje na terorističke aktivnosti, obuka za izvođenje terorističkih aktivnosti, organizovanja terorističke grupe. Ratni zločini, nažalost, nisu bili uvršteni u ove izuzetke.
Izmjene je predložila tadašnja državna zastupnica Srpske demokratske stranke Aleksandra Pandurević i odnosile su se na djela protiv integriteta BiH, koja su kroz Ustavno pravnu komisiju državnog Parlamenta dopunjena i djelima koja se odnose na terorizam. Oba doma Parlamentarne skupštine BiH prihvatila su ove dopune Krivičnog zakona BiH. Iste godine, međutim, nije prihvaćen amandman zastupnika Šefika Džaferovića koji je tražio da potpuno ukidanje mogućnosti zamjene kazne zatvora novčanom kaznom.
Očito je, kaže sutkinja Mira Smajlović, da predlagači, donosioci zakona nisu senzibilni i ne prepoznaju ovaj problem, zato bi javnost trebala da ga stavi na pijedestal i da govori o tome da je sramotno da se za ratne zločine kazna zatvora mijenja novčanom kaznom.
“Pa valjda bi i taj zakonodavac, ili ministar pravde jedan od predlagača ili neko drugi, koliko je visoki predstavnik donio odluka mogao je i u tom pravcu da donese odluku da se izuzimaju iz zakona ove zamjene za krivična djela ratnog zločina”, kaže ona.
Božidarka Dugonjić, sutkinja Vrhovnog suda Federacije BiH napominje da se, gledano sa aspekta krivičnog zakonodavstva u BiH, kako sudovi imaju zakonsku obavezu da kaznu zatvora u trajanju do jedne godine, na zahtjev osuđenog, zamijene novčanom kaznom, ne može „zamjerati“ sudovima što to i čine, jer postupaju u skladu sa zakonom.
„Međutim, gledano sa moralnog aspekta, jasno je da za određene vrste krivičnih djela, zbog same njihove prirode, primjena ovog instituta nema opravdanja, pa je onda na zakonodavcu da o tome povede računa“, dodaje ona.
Organizacija TRIAL International je počela saradnju sa pojedinim senzibiliziranim zastupnicima u Parlamentu Federacije BiH kako bi se došlo do Prijedloga dopuna člana Krivičnog zakona Federacije BiH u cilju onemogućavanja zamjene kazne zatvora novčanom kaznom za krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Iz TRAIL-a predlažu dopunu člana 43a. Krivičnog zakona Federacije BiH kojim je omogućen ovaj institut.
Dopuna krivičnog zakonodavstva, kako kaže, Adrijana Hanušić Bećirović, viša pravna savjetnica organizacije TRIAL International može doprinijeti provođenju ciljeva zbog kojih kaznene politike jesu i uspostavljene, među kojima je društvena osuda počinjenih djela, preventivna funkcija, jačanje povjerenja građana u pravosudni sistem.
“Onemogućavanje ovakve prakse znači i uklanjanje rizika da će se ponovo nekim žrtvama oduzeti jedinstvena prilika za dostizanje nekog vida satisfakcije i da će biti predmet retraumatizacije koju nisu zaslužili. Na koncu, ona šalje jasnu poruku društvu kako se posmatraju i tretiraju djela iz devedesetih koja su ostavila dubok trag na živote toliko puno građana Bosne i Hercegovine”, dodaje ona.
Čemu treba da služi institut novčane kazne
U praksi bosanskohercegovačkih sudova zatvorske kazne do godinu dana najčešće se izriču, između ostalog, za lakše tjelesne povrede, za krađe u manjem iznosu, saobraćajna krivična djela, ugrožavanje sigurnosti, nesavjestan rad, zaključenje štetnog ugovora, privredne prestupe. Međutim, problem nastaje tokom kažnjavanja najtežih zločine protiv međunarodnog prava.
Institut zamjene kazne zatvora novčanom kaznom nije presuda, već izvršni postupak u kojem je zakonodavac ostavio mogućnost da se kazna zatvora ako je izrečena do godinu dana može zamijeniti novčanom kaznom. Ta je norma, kako objašnjava sutkinja Mira Smajlović, imala opravdanje, naročito kada je riječ o imovinskim djelima.
“Država je vjerovatno našla ekonomski interes kao prvo da se puni budžet, a drugo i da se oslobode zatvorski kapaciteti na način da ne bi država izdržavala ta lica. Ona ima svoj smisao u imovinskim djelima. Međutim, kada se donosio Zakon tada je ostavljena dispozicija sudu da cijeni u kojim situacijama će to uraditi. Pa se cijenila težina djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno i to je imalo smisla. Šta se desilo u društvu pa je zakonodavac odlučio da tu dispoziciju sudu ukine i da samo ostavi dispoziciju osuđenog koji kaže jeste ja želim da mi se zamjeni kazna zatvora novčanom kaznom, zašto je to urađeno, ja to ne znam. Vjerovatno je onaj ko je mijenjao zakon vodio računa o tome”, navodi ona.
Dakle, prema postojećem krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, sudovi su u obavezi da kaznu zatvora u trajanju do jedne godine, na zahtjev osuđenog, zamijene novčanom kaznom, odnosno ukoliko je takav zahtjev podnesen sud nema zakonsku mogućnost da ga odbije.
To bi sve imalo smisla u imovinskim djelima, međutim, kako Smajilović dodaje, predlagač tog zakona nije cijenio kakve to može imati implikacije za ostala krivična djela.
Božidarke Dugonjić, sutkinja Vrhovnog suda Federacije BiH, dodaje kako sam institut zamjene kazne zatvora novčanom kaznom ne predstavlja problem, nego efikasno rješenje kojim se postiže da kratkotrajne kazne zatvora (do jedne godine), umjesto da se izdržavaju u kazneno-popravnim ustanovama, budu zamijenjene novčanom kaznom.
„Time se postižu mnogostruki efekti među kojima su rasterećenje kazneno-popravnih ustanova i umanjenje budžetskih troškova za izdržavanje zatvorenika, a s druge strane, priliv novčanih sredstava u budžet. Ovaj institut poznaju pravosuđa svih modernih demokratskih država i primjenjuje se između ostalog i zbog toga što počinitelji „sitnijih“ krivičnih djela (za koja su zaprijećene blaže kazne), za vrijeme izdržavanja kratkotrajne kazne zatvora, ne mogu ni završiti ukupni program resocijalizacije koji se provodi u kazneno-popravnim ustanovama“, objašnjava ona.
Iako je u javnosti, kako kaže, prisutan generalno negativan stav o mogućnosti zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, uglavnom usljed neinformiranosti o tome pod kojim uslovima i zašto se taj institut primjenjuje, treba jasno reći da on ima opravdanje svog postojanja u krivičnom zakonodavstvu, o čemu se u svojim odlukama izjašnjavao i Evropski sud za ljudska prava, pa i Ustavni sud BiH.
„Problem u primjeni ovog instituta može nastati tamo gdje ne postoji zakonski kriteriji u smislu ograničenja njegove primjene na određenu vrstu krivičnih djela, kao što je slučaj i u BiH, pa ukoliko postoji zakonska mogućnost ublažavanja kazne zatvora do jedne godine, slijedi da se institut može primijeniti i na počinitelje težih krivičnih djela ili na počinitelje krivičnih djela za koja su zaprijećene blaže kazne, ali su ona po svojoj prirodi takva da primjena ovog instituta gubi svaki smisao (silovanje, bludne radnje, spolni odnošaj zloupotrebom položaja, spolni odnošaj sa djetetom i dr.“, objašnjava Dugonjić.
Problem se javlja, dodaje sutkinja Smajilović, kada dođe do djela ratnog zločina koja su prema međunarodnom pravu najteža krivična djela, koja zaslužuju najteže krivične sankcije, najjaču društvenu osudu.
“I onda dolazimo na to da se to svede na jednu ekonomsku kategoriju što je zaista nešto što je vrijedno razmišljanja. Zakon je takav, to je norma, ali sa aspekta pravičnosti, moralnosti naprosto ne može izdržati taj test. Nemoguće je ratni zločin svesti na ekonomsku kategoriju da se ta kazna zamijeni nekim novčanim iznosom. Nespojivo je, povreda humanitarnog prava. Ja posebno govorim sa pozicije žrtve, znate naš zakon ni to nije riješio na adekvatan način”, upozorava ona.
Šta se poručuje žrtvama?
Činjenica da je zatvorsku kaznu moguće zamijeniti i u slučajevima ratnih zločina, prema mišljenju Adrijane Hanušić Bećirović, više pravne savjetnice u organizaciji TRIAL International jako lose utiče na žrtve ratnih zločina koje su imale status oštećenog lica u tim predmetima, ali i na širu zajednicu žrtava ratnih zločina. Na ovaj način, se kako kaže, direktno se podriva njihovo povjerenje u pravosuđe, jer se sugerira da čak i oni koji su počinili najteže zločine, i koji su za to pravosnažno osuđeni, mogu, ukoliko imaju sredstva, da kupe svoju slobodu i time izbjegnu sankciju i za najgnusnija djela.
“Time se žrtvama oduzima prilika za satisfakciju, kao jednu od mjera reparacije na koju imaju pravo prema međunarodnim standardima, a koja se, između ostalog, može postići adekvatnim kažnjavanjem počinitelja zločina. Bez takve satisfakcije, i uz dodatno razočarenje zbog omogućavanja zamjene kazne za novčanu kaznu, proces rehabilitacije i pokušaj integrisanja takvog iskustva u njihov život, jeste uveliko otežan”, dodaje ona.
Aleksandra Petrić pravnica u organizaciji Udružene žene Banja Luka, kaže kako, Izricanje niskih kazni u slučajevima ratnih zločina nosi poruku žrtvama da su ova djela manje društvene opasnosti, da ne proizvode ozbiljne posljedice po žrtvu i društvo u cjelini, što je nesrazmjerno prirodi krivičnih djela ratnih zločina.
“Sa niskim kaznama nema društvene osude počinjenog zločina, nema ostvarivanja pravičnosti koje žrtve očekuju, kako bi osjetile da su bitne društvu i da društvo i pravosudni sistem osuđuju ono što su preživjele”, navodi ona.
Žrtve ratnih zločina već decenijama nakon rata u BiH, podsjeća Petrić, žive na društvenim marginama i nisu prioritet javnim institucijama u kontekstu ostvarivanja njihovih osnovnih ljudskih prava.
“Procesuiranje i osude počinilaca ratnih zločina žrtvama primarno donose osjećaj prepoznavanja njihovih patnji i stradanja, potvrdu da su doživjele i preživjele strahote, da im se vjeruje. Da je neko kriv i da će odgovarati za zločin koji su preživjele. Mogućnost “otplaćivanja” ratnih zločina nosi poruku da su stradanje i njegove posljedice zanemarive i nevažne i da su prava počinioca važnija u odnosu na patnju i bol žrtava. To je društveno neprihvatljivo i nemoralno”, jasna je ona.
Zamjenom zatvora novčanom kaznom, kako kaže bivša sutkinja Suda BiH Mira Smajlović, žrtvama poručujemo da je praktično je bagatelizovana njihova patnja, da se naprosto novcem sve može kupiti pa i nečija duševna bol. Bosanskohercegovačko društvo bi, vjeruje ona, trebalo, s obzirom da je izašlo iz rata da ima posebnu senzibilnost prema žrtvama.
“Inače bi svaku žrtvu, a posebno žrtvu ratnog seksualnog nasilja trebalo zaštititi, da ni u primisli ne bi moglo biti da neko ko ima pare otkupi slobodu. Mislim da je to jako loša poruka žrtvama”, kaže Smajlović.
Podsjeća da mnogi optuženi koji se procesuiraju na Sudu BIH imaju novčanu pomoć od više udruženja pod navodima da im oni pružaju tu pomoć za odbranu u krivičnom postupku.
“I ta su novčana sredstva možda od budžetskih obveznika, jer se finansiraju vjerovatno iz budžeta. Ali sada kada svedemo da on i otkupi tu slobodu jer jedno je braniti se na sudu imati pravičnu odbranu, a drugo je kada već Sud donese odluku da se to mijenja u novčanu kaznu. Mislim da se to bagateliše i da to nije dobro da poruka žrtvama. Na kraju ta ekonomska kategorija, materijalna kategorija je prevlađujuća u ovom našem društvu i da nismo senzibilni na nečije patnje i da se ne može sve novcem platiti”, zaključuje Smajlović.
Članak je rezultat saradnje autorice teksta sa organizacijom TRIAL International.
DOSUĐIVANJE NAKNADE ŠTETE U KRIVIČNOM POSTUPKU ― GDJE STOJIMO I KAKO DALJE?
Sud Bosne i Hercegovine je 2015. godine donio presudu koja je obilježila početak nove sudske prakse, kada je preživjeloj ratnog silovanja dosudio naknadu štete za zločin koji je pretrpjela. Jednim postupkom, počinitelji su osuđeni na kaznu zatvora i obavezani na isplatu novčane naknade za dugotrajne posljedice koje je zločin silovanja ostavio na život ove preživjele, uključujući strah, duševnu bol i umanjenje opće životne aktivnosti. Danas, sedam godina kasnije, u ukupno 19 slučajeva bh. sudovi su za 23 žrtve ratnih zločina dosudili naknadu štete u okviru krivičnog postupka. Da li je, i u kojoj mjeri, ova sudska praksa odgovorila zadatku omogućavanja potpunije pravde za žrtve ratnih zločina?
Krajem 2022. godine Kantonalni sud u Bihaću je prvostepenom presudom osudio Senada Salkića na 12 godina zatvora, te ga obavezao da preživjeloj ratne torture i dvije preživjele ratnog seksualnog nasilja isplati 86.370 KM na ime nematerijalne štete, što je ujedno i najveći ukupni iznos naknade nematerijalne štete ikada dosuđen u okviru krivičnog postupka u Bosni i Hercegovini. No ovaj predmet značajan je i po brojnim drugim primjerima pozitivne prakse. Prije svega, Kantonalno tužilaštvo u Bihaću je sprovelo čitav niz radnji kako bi osiguralo da imovinskopravni zahtjev bude adekvatno uložen a kasnije i isplaćen, tako što su blagovremeno informisali žrtve o njihovom pravu da zahtijevaju naknadu, a nakon što je imovinskopravni zahtjev uložen, sproveli su istražne radnje o imovini optuženog kako bi olakšali kasniju naplatu. Pored toga, ovaj slučaj je dobar pokazatelj značaja angažmana mehanizama za besplatnu pravnu pomoć, budući da je dvije oštećene u ovom predmetu zastupao Kantonalni zavod za pružanje besplatne pravne pomoći u Bihaću, što je ujedno i prvi entitetski zavod koji je pružio podršku žrtvama za ulaganje imovinskopravnog zahtjeva. Također, imajući u vidu kako je većina naknada u krivičnom postupku do sada dosuđena preživjelim ratnog silovanja, značajno ohrabrenje i za žrtve drugih zločina je činjenica da je ovo drugi predmet u BiH gdje je naknada dosuđena žrtvama ratne torture. Za kraj, ovo je treća presuda na entitetskom nivou koja obavezuje počinitelje ratnih zločina na isplatu naknade štete. Imajući u vidu kako Revidirana državna strategija za procesuiranje ratnih zločina predviđa prenošenje manje kompleksnih predmeta na entitetski nivo, ova presuda je dobar pokazatelj kako se prakse državnog pravosuđa mogu adekvatno slijediti i na nižim nivoima.
Uspjeh rada pravosuđa i tijela za besplatnu pravnu pomoć u Bihaću pozitivan je primjer kako je moguće odgovoriti na prepreke koje se javljaju tokom sprovođenja ove sudske praske. Šta je do sada kočilo uspjeh dosuđivanja i isplate naknada šteta u krivičnom postupku?
TUŽITELJI/CE NISU ADEKVATNO INFORMISALI PREŽIVJELE O NJIHOVOM PRAVU NA IMOVINSKOPRAVNI ZAHTJEV U KRIVIČNOM POSTUPKU
Jedan od prvih problema koji se javlja tokom ovih postupaka je da žrtve nisu na vrijeme i adekvatno upoznate sa pravom na ulaganje imovinskopravnog zahtjeva. Brojne žrtve su tek tokom suđenja bile upoznate sa ovim pravom, no praska pokazuje da je to isuviše kasno. Shodno tome, obaveza tužitelja/ica je da što prije i što podrobnije upoznaju oštećenu/og sa pravom da zahtijevaju naknadu štete i da izdaju naredbe za vještačenje kako bi se utvrdile posljedice zločina. Ipak, iz godine u godinu, sve više tužitelja/ica postupa u skladu sa svojim obavezama, što je evidentno i kroz uočen porast broja uloženih imovinskopravnih zahtjeva. Za više informacija o korisnim savjetima kako zahtijevati naknadu štete pogledajte Vodič za ostvarivanje naknade štete u krivičnom postupku (imovinskopravni zahtjev).
PREŽIVJELI/E NISU IMALI/E PRAVNU POMOĆ
Adekvatna pravna pomoć se pokazala kao neizostavan element uspješno dosuđenih imovinskopravnih zahtjeva. Međutim, dio žrtava nije u finansijskoj mogućnosti da si istu priušti. BiH već ima urede koji pružaju besplatnu pravnu pomoć i neophodno je da žrtvama pomognu i sa ovih zahtjevima. Ohrabrujuće je da su Ured za pružanje besplatne pravne pomoći Ministarstva pravde BiH i neki od entitetskih zavoda za pružanje besplatne pravne pomoći pružili podršku žrtvama u sedam skorijih predmeta u kojima je dosuđena naknada štete i za pet imovinskopravnih zahtjeva uloženih ove godine. Ovu pozitivnu praksu potrebno je nastaviti, a da bi pravna pomoć bila adekvatna i blagovremena potrebno je adresirati i problem potkapacitiranosti i manjka resursa ovih ureda.
POČINITELJI SU “SAKRILI” IMOVINU KAKO BI IZBJEGLI PLAĆANJE NAKNADE
Pozitivne presude nisu dovoljne ukoliko se iste i ne sprovode, a najčešća prepreka za isplate naknada, koja se javila tokom godina, je kada su počinitelji/ce lošeg imovnog stanja ili su ranije otuđili/e svoju imovinu. Efektivnoj isplati dosuđene naknade nematerijalne štete mogu doprinijeti radnje tužitelja/ica u vidu istrage imovine počinitelja, te potom pružatelja/ica besplatne pravne pomoći koji mogu zahtijevati mjere kojim se osigurava naplatu ukoliko se naknada dosudi. Ipak, i na polju izvršenja ovih presuda jasni su pomaci ― od 17 pravosnažnih presuda, u šest predmeta, tj. trećini predmeta, su počinitelji isplatili ili počeli isplaćivati dio ili puni iznos dosuđene naknade žrtvama. U skoro svim ostalim predmetima izvršni postupci su još u toku.
KAKO DALJE?
Da bi naknade u okviru krivičnih postupaka bile dosuđene, a da ih počinitelji na kraju i plate, tužilaštva, sudovi i pružatelji/ce pravne pomoći i zastupnici žrtava se moraju zauzeti da se iskoriste sve raspoložive mjere. To podrazumijeva prvenstveno da tužitelji/ce trebaju da blagovremeno informišu žrtve o ovoj mogućnosti, i da izdaju potrebne naredbe za vještačenje. Oni nadalje u okviru istrage trebaju da utvrde imovno stanje počinitelja/optuženih u cilju stvaranja uslova za određivanje mjera obezbjeđenja imovine, što u konačnici olakšava kasniju naplatu naknade štete. S druge strane, svim preživjelim mora biti zagarantovana besplatna i adekvatna pravna pomoć, kako bi uspješno ulagali imovinskopravne zahtjeve. Dosadašnji primjeri naplaćenih naknada nematerijalne štete pokazuju da je to moguće isključivo uz predan rad svih aktera uključenih u ovaj proces. Nažalost, takva praksa se još uvijek nedovoljno primjenjuje. Pored toga, u nekim slučajevima, iako je imovinskopravni zahtjev uložen, bh. sudovi žrtve sa njihovim zahtjevima i dalje upućuju na parnični postupak, zbog čega je bitno da se sudovi odvaže da dosuđuju naknadu štete u krivičnom postupku tamo gdje je moguće. Za više informacija, pogledajte analizu Procjena djelotvornosti zahtjeva za naknadu štete u krivičnom postupku.
Tokom protekle godine, vođene su intenzivne rasprave o ovoj sudskoj praksi. Dok su sa jedne strane stručnjaci/kinje ukazivali kako je dosuđivanje naknade štete u okviru krivičnog postupka pozitivna praksa, jer pored kazne zatvora, počinitelji/ce bivaju obavezani i na plaćanje pravične naknade unutar jednog procesa, što ne samo da pruža dodatnu satisfakciju žrtvama, već štedi vrijeme i novac kako samih žrtava tako i pravosuđa, drugi su propitivali da li ova praksa funkcioniše samo zbog značajnih napora pojedinih pravosudnih aktera i organizacija. Tokom vođenja takvih rasprava, iz vida se ne smiju izgubiti tri stvari. Prvo, za uspostavljanje i dalje razvijanje bilo koje sudske praske i strukturalnih promjena neophodno je vrijeme, što je ključ da procesi i presude budu usavršeni ali i dalekosežni za širi spektar zločina. Pa tako, iako se praksa ulaganja i dosuđivanja imovinskopravnih zahtjeva do sada najviše odnosila na zločine ratnog seksualnog nasilja, ona se trenutno širi i razvija i u odnosu na druge predmete, uključujući i druga djela ratnih zločina i neka druga djela, poput trgovine ljudima, doprinoseći na taj način širem cilju prevencije i odgovora na zločine, posebno kada je riječ o rodno zasnovanom nasilu. Drugo, kao organizaciji koja je značajno uticala na proces uspostavljanja i razvoja ove prakse, posebno nam je drago posmatrati da je ona postala uobičajen i sastavni dio mnogih postupaka bez potrebe za podsticajem i involviranjem naše organizacije. Naime, statistički posmatrano, više od polovine predmeta dosuđivanja imovinskopravnih zahtjeva su rezultat samostalnog rada i provođenja obaveza pravosudnih aktera i pružatelja besplatne pravne pomoći. Najzad, i još najvažnije, iz vida se ne smije izgubiti glas preživjelih žrtava, koje uprkos protoku vremena u ovoj sudskoj praksi ipak vide pozitivan signal društva, koji ih ohrabruje da se i dalje bore za pravdu i podrže one koji to čine.
“Nakon toliko godina nisam ništa očekivala, sa obzirom na ovo stanje. Tražila sam pravdu, davala izjave na raznim mjestima. Nakon 20 i kusur godina, on je osuđen na kaznu zatvora i određeno mu je plaćanje odštete. Meni itekako znači što su ga zatvorili, ali znači mi i što su donijeli tu presudu da on mora isplaćivati taj dio naknade, mada je on minimalan, ali neka i na taj način osjeti kako je nama bilo”, kazala je preživjela iz jednog od ranijih slučajeva, nakon što je počinitelj ratnog silovanja osuđen na kaznu zatvora i obavezan da joj isplati naknadu štete.
KADA SE NEKAŽNJIVOST VIŠE NE TOLERIRA
Selma Korjenić počela je kao saradnica za ljudska prava u organizaciji TRIAL International 2010. godine, odgovorna za program podrške preživjelim ratnog seksualnog nasilja. Godine 2014. prihvatila je mjesto voditeljice programa u Bosni i Hercegovini. Od 2016. godine, TRIAL International je jedna od partnerskih organizacija fondacije Kvinna till Kvinna u Bosni i Hercegovini. Foto: Imrana Kapetanović
Odgovornost, pravda i reparacije. Selma Korjenić provela je više od decenije boreći se za prava žrtava ratnih zločina u Bosni i Hercegovini – i svaki mali korak naprijed vidi kao pobjedu za sve žene i djevojčice, svugdje.
Sva ljudska bića su jednaka u dostojanstvu i pravima. To je jedan od principa kojima se rukovode osobe zaposlene u TRIAL International. Prije 20 godina, ova organizacija (čije je sjedište u Ženevi) krenula je u ostvarenje vizije svijeta u kojem se više ne tolerira nekažnjivost za međunarodne zločine.
“To znači da se počinitelji pozivaju na odgovornost – za genocid, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine, zločine seksualnog nasilja, mučenja i prisilne nestanke – uz mogućnosti da žrtve dobiju pravdu i reparacije. Smatramo da to može odvratiti od budućih počinjenja zločina,” kaže Selma Korjenić, voditeljica programa u Bosni i Hercegovini za TRIAL International.
TRIAL International stoji na strani žrtava i preživjelih i podržava ih u postizanju pravde – između ostalog kroz svoju pravnu ekspertizu. Organizacija je počela raditi u Bosni i Hercegovini 2007. godine.
Mijenjati nešto za kolektivnu budućnost
Selma se pridružila organizaciji TRIAL International ubrzo nakon početka njenog rada u Bosni i Hercegovini kako bi radila sa žrtvama i preživjelim ratnog seksualnog nasilja.
“Naš fokus je u velikoj mjeri na ratnom seksualnom nasilju, posebno u odnosu na žene, jer vjerujemo da je to ključna oblast kojom se trebamo baviti u kontekstu borbe protiv nekažnjivosti i u cilju ostvarivanja obeštećenja žrtava. Naš rad na reparacijama također proizilazi iz snažnog uvjerenja da reparacije koje podržavaju osnaživanje žena mogu doprinijeti transformativnoj pravdi time što žene stavljaju u bolji položaj, kako bi se prekinuli historijski obrasci podređenosti i društvene isključenosti,” kaže Selma.
U suštini, isti oni obrasci koji izlažu žene riziku da dožive ratno seksualno nasilje su obrasci koji opstaju i nakon što se rat završi.
“Ako pokušavate promijeniti obrasce ratnog seksualnog nasilja, promijenit ćete nešto za kolektivnu budućnost. Bavit ćete se uslovima za adekvatnu prevenciju budućih zločina, ali ćete također uticati na svakodnevne živote žena i djevojčica, jer će one imati više mogućnosti,” kaže Selma.
Selma daje primjer borbe TRIAL International za pravo žrtava na ostvarivanje kompenzacije u krivičnim postupcima od počinitelja ratnih zločina.
“To je važna praksa kojom su preživjele ohrabrene da izdrže svjedočenja i cjelokupni krivični postupak. Sada se ta praksa uspostavlja i za predmete trgovine ljudima, a nadamo se da će se uspostaviti i za druge predmete rodno zasnovanog nasilja,” kaže Selma.
Odrastanje tokom rata
Selma je odrasla u malom mjestu u istočnoj Bosni i Hercegovini. U gradu u kojem su silovanja i nasilje bili rasprostranjeni tokom rata.
“Kao tinejdžerka sam početkom rata morala napustiti rodni grad sa porodicom. Pobjegli smo u Sarajevo, što znači da sam ovdje živjela tokom opsade,” kaže Selma.
Kasnije, kad je bila starija i dok je studirala, osjećala je da joj njena prošlost nameće obavezu da istraži zašto su se ti strašni zločini morali dogoditi.
“Iz strašnih priča moje porodice, a kasnije i iz službenih zapisa i informacija, saznala sam da su se ti strašni zločini događali posebno ženama i djevojčicama, ne samo u mom rodnom gradu nego i širom zemlje. Pitala sam se zašto žene moraju biti kolateralna šteta sukoba – sukoba koje ne pokreću niti započinju žene, već pokreću i započinju muškarci?”
Potraga za dobrim
Kao studentica politologije i sociologije, Selma je istraživala šta je to ljude tjeralo da čine takve užasne zločine. Što je više proučavala, sve je više uočavala obrazac.
“U to vrijeme, silovanje je korišteno kao oružje rata u Ruandi, a kasnije u DR [Demokratskoj Republici] Kongu i od tada se koristi u mnogim zemljama svijeta”.
Na kraju je željela nešto uraditi po tom pitanju. Također ju je vodio poriv da traži nešto dobro u svom tom jadu.
“Bilo mi je važno i da tražim pozitivne priče iz rata. Nije da su svi bili zli i loši – vjerovala sam da će biti primjera ljudi koji su jedni drugima spašavali živote zato što ih nije bilo briga za etničku ili nacionalnu pripadnost. I našla sam mnogo takvih priča o komšijama koji su spašavali jedni druge. Tako sam našla nešto u što mogu vjerovati i to me održava sve ove godine,” kaže Selma.
Zamrznuti sukob
Potrebna je motivacija, jer je borba za pravdu nakon rata težak proces.
“Vladavina zakona ne funkcionira kako treba u zemlji – ne osjećate se sigurno, psihološki, ne samo kao osoba koja je preživjela rat, već kao građanka i građanin. Nemate osjećaj da vas država štiti. Žrtve rata, posebno žene, osjećaju se napušteno,” kaže Selma.
U zemlji kao što je Bosna i Hercegovina, gdje osuđivanje ratnih zločinaca može biti kontroverzna tema, žrtve i preživjeli žive u strahu da će biti fizički napadnute zbog svjedočenja.
“Imale smo situacije u kojima nas preživjele zovu i traže savjet jer trebaju ići na sud i svjedočiti, ali se ne osjećaju sigurno. Moguće da te žene žive u zajednici okružene pristalicama ratnog zločinca i boje se da se neće moći vratiti tamo, da neće biti zaštićene,” kaže Selma.
Objašnjava da je zemlja još uvijek usred mnogih tranzicija, ne samo povezanih sa krivičnim pravosuđem, već i sa socijalnom i ekonomskom pravdom. Sukob je i dalje zamrznut, a napetosti su i dalje naglašene, čak i skoro 30 godina nakon završetka rata.
“Pobijediti na sudu je jedna stvar. Kada razgovaramo s preživjelim koje su dobile obeštećenje, one su presretne zbog presude. Međutim, njihove traume se još uvijek svakodnevno pokreću u društvu, jer političari ili mediji kontinuirano podsjećaju na sukob. Zvaničnici znaju reći: ‘Ne želimo živjeti jedni s drugima’. Ili slave ratne zločince i prijete porukama o novom ratu. Da živite van BiH, možda biste mogli zatvoriti to poglavlje nakon presude, ali ovdje se trauma stalno iznova pokreće,” kaže Selma.
Globalna solidarnost
Fondacija Kvinna till Kvinna podržava program TRIAL Internationala u Bosni i Hercegovini od 2016. godine.
“Za dugoročne bitke uvijek su vam potrebni dugoročni partneri. I to oni koji, prije svega, razumiju da su promjene moguće, ali i da ne dolaze preko noći. Podrška fondacije Kvinna till Kvinna omogućava nam kontinuirani rad na unapređenju prava žrtava rata, uključujući i žena preživjelih ratne torture. To znači borbu za priznavanje i unapređenje prava, pogotovo ako se radi o promjeni institucionalnih pristupa i praksi, na primjer, pristupa reparacijama ili zahtijevanja procesuiranja onih koji su počinili zločine nad ženama,” kaže Selma.
Također je potpuno uvjerena da posao koji TRIAL International obavlja u Bosni i Hercegovini prevazilazi državne granice.
“Stvarno vjerujem da je svaki mali korak u poboljšanju i promjeni života žena i djevojčica korak naprijed za mnoge druge. Radimo na podršci preživjelim ratnog seksualnog nasilja ovdje u Bosni i Hercegovini – i ženama općenito koje su pogođene ratom – i vjerujem da doprinosimo poboljšanju života žena i djevojčica na globalnom nivou, u drugim područjima zahvaćenim sukobima u svijetu”.
“Boriti se za ono što se desilo bosanskim ženama u prošlosti za mene znači, zaista, ne samo boriti se za te žene, nego za sve djevojčice i sve one koje se još nisu rodile. Da im stvorimo neki pravi put i mogućnosti da žive u društvu koje više nikada neće dopustiti da se ponovi ono što se desilo ovdje u Bosni i Hercegovini 1990-ih godina”.
Kvinna till Kvinna podržava prava žena u Bosni i Hercegoviniod 1993. Rat u Bosni i Hercegovini je okončan 1995. godine, ali je za sobom ostavio traumatizirano društvo. Na papiru, zakonodavstvo o jednakosti je napredno, ali je njegova provedba neujednačena. Žene zarađuju manje i malo ih je imenovano na položaje odlučivanja u politici. Nasilje nad ženama također je široko rasprostranjeno. Bosanskohercegovački ženski pokret radi na promoviranju mira, utvrđivanju odgovornosti za ratne zločine i zaustavljanju nasilja nad ženama. Kvinna till Kvinna podržava nekoliko partnerskih organizacija koje rade na promoviranju ženskih prava i položaja žena u društvu.
Više o radu fondacije Kvinna till Kvinna u Bosni i Hercegovini saznajte ovdje.
KONKURS ZA OTVORENU POZICIJU SARADNIKA/CE ZA KOMUNIKACIJE U TRIAL INTERNATIONAL – UREDU U BIH
TRIAL International traži novog/u kolegu/icu!
Ako želite postati dio TRIAL International tima u Bosni i Hercegovini i ako ispunjavate uslove navedene u oglasu, prijavite se za poziciju Saradnika/ce za komunikacije do 15. januara 2022. godine.
Sve detaljne informacije o navedenoj poziciji i neophodnim kvalifikacijama pročitajte u nastavku, ili preuzmite oglas sa ovog linka.
POSITION Communications Officer
PLACE OF WORK TRIAL International Office in Sarajevo
EMPLOYMENT RATE (full time position, 100%)
JOB DESCRIPTION
As Communications Officer, the candidate will be in charge of the following tasks:
Editorial tasks
- Writing, editing and creating content for websites and social networks (Facebook, Instagram, LinkedIn, Twitter and YouTube);
- Coordinating production of publications (editing, proofreading, design, printing and distribution), as well as productions of various digital media content (design, texts, translation, video/image editing and other digital media related production tasks) in partnership with photographers, videographers, graphic designers etc.;
- Translating various documents (legal and non-legal) relevant to the work of the organisation;
- Perform other relevant tasks when necessary.
Media and public relations
- Writing, editing and distributing various communications content, including press releases, media statements, reports, analysis, interviews, speeches, presentations and other material that communicates TRIAL International’s activities;
- Handling media enquiries, establishing and maintaining effective relationships with journalists, maintaining a media database, maintaining records of media coverage and collating analytics of social media;
- Maintaining correspondence with domestic and international institutions, non-governmental organisations, etc.;
- Organising conferences, workshops and other events;
- Presenting the work of the organisation to various actors, at meetings and other events, inside and outside of the country.
Strategic planning
- Developing and implementing a communication strategy jointly with rest of the team to promote the activities of the organisation;
- Assisting in the preparation of project proposals and strategic plans required for TRIAL International’s work, in collaboration with other team members.
Research and analysis
- Conduct research and analysis in collaboration with the rest of the team on various issues of relevance to the work of TRIAL International / the BiH office;
- Maintaining various communication, legal and administrative databases.
CONDITIONS, QUALIFICATIONS AND WORK EXPERIENCE
- Education: BA in Social Sciences or other relevant subject (MA is an asset); basic knowledge of the human rights protection mechanisms, transitional justice and international criminal law will be considered as advantage;
- Work experience: A minimum of 2 years of professional experience relevant to the position, experience in work with NGOs will be considered as advantage;
- Languages: Native in one of the official languages in BiH and excellent command of English (oral and written);
- Other: Strong writing skills and demonstrated commitment and dedication to human rights.
We offer good working conditions in the positive and dynamic surrounding that gives an opportunity for personal growth and additional development of work competences.
APPLICATION
If you are interested in this position, apply by 15th January 2023, by sending necessary documents to the e-mail address: bh@trialinternational.org titled “Application for Communications Officer”.
1. Motivational letter;
2. CV;
3. A brief writing sample which demonstrates applicant’s skills (article, academic paper, policy brief or memo, news article, blog post or web content).
Only complete applications will be reviewed and only short-listed candidates will be contacted.
ABOUT THE ORGANISATION
TRIAL International is a non-governmental organisation fighting against impunity for international crimes and supporting victims in their search for justice. The organisation provides legal aid, files cases, develops local capacities and advocates the human rights agenda.
For more information, visit TRIAL International website at: www.trial.ba and www.trialinternational.org, and FB page.
ŠTA JE PRAVDA ZA DJECU ROĐENU ZBOG RATA?
Danas su se u Sarajevu okupili predstavnici udruženja žrtava rata i djece rođene zbog rata, nevladinih i međunarodnih organizacija, bh. vlasti i aktivisti/kinje kako bi razgovarali na temu „Šta je pravda za djecu rođenu zbog rata?“. Nakon višegodišnje borbe djece rođene uslijed ratnog silovanja za zakonskim i društvenim priznanjem, ove godine desili su se prvi značajni koraci na tom putu, te su učesnici i učesnice razmatrali načine na koji dalje mogu zajednički djelovati.
Ukoliko bi naša kategorija bila institucionalno vidljiva u Federaciji BiH i Republici Srpskoj onda bismo mogli računati na to da će se izraditi specifični problemi i pomoći i zakon koji će nam osigurati priznavanje naše boli i traume što je jako važno u liječenju traume. Naravno, uz to treba da ide i određena novčana kompenzacija koja donosi određenu satisfakciju žrtvama, naglasila je Ajna Jusić, predsjednica udruženja “Zaboravljena djeca rata”.
Na diskusiji je također predstavljena analiza Zakonsko priznanje djece rođene zbog rata u Bosni i Hercegovini: Glasna afirmacija u kontekstu globalne šutnje, koju je u saradnji sa organizacijom TRIAL International napisao Ariq Hatibie, student Pravnog fakulteta Harvard, a koja analizira korake koje je BiH poduzela u cilju omogućavanja prava djeci rođenoj zbog rata, poredeći ih sa međunarodnim standardima i inicijativama za zakonska rješenja u drugim državama.
Dokument analizira važan korak prvog zakonskog priznanja djece rođene uslijed ratnog silovanja u BiH, koji se desio ovog juna u Brčko distriktu BiH, kao i druge zakonske inicijative i međunarodne standarde za prava ove djece, a sve u cilju kreiranja konkretnih preporuka kakva prava trebaju i zaslužuju djeca rođena zbog ratnog silovanja. Ovaj dokument će nam poslužiti kao odličan osnov za nastavak borbe, istakla je Amina Hujdur, saradnica za komunikacije organizacije TRIAL International. Pored toga, analiza prikazuje i druge inicijative za priznanje djece kao i rad civilnog društva kada je riječ o ovoj temi.
U kontekstu kreiranja politika i zakona koji bi trebali regulirati status i pripadajuća prava djece rođene zbog rata ova analiza i diskusija predstavljaju značajan iskorak. Evidentno je da još uvijek prevladava “kultura silovanja”, ne samo u politikama nego i u samom jeziku i diskursu koje koristimo kada govorimo o ovoj problematici, nedovoljno znanja i senzibiliteta za ovu kategoriju djece i probleme s kojima su rasli i s kojima sazrijevaju, obrazložila je dr. Amra Delić, specijalista neuropsihijatrije Plave poliklinike Tuzla i doktorantica istraživačke mreže Evropske unije ‘Djeca rođena zbog rata – prošlost, sadašnjost i budućnost.
ZAKON NIJE DOVOLJNO ODGOVORIO NA POTREBE ŽRTAVA RATNE TORTURE U RS
Usvajanjem Zakona o zaštiti žrtava ratne torture 2018. u Republici Srpskoj postignut je značajan napredak u ovoj oblasti. Ipak, Zakon nije u potpunosti odgovorio na potrebe žrtava, što se ogleda u nedostacima zakonskog teksta, ali i njegovoj implementaciji.
„Ograničavajući rok za podnošenje zahtjeva za sticanje statusa žrtve torture, koji ističe naredne godine, nije prihvatljiv, jer ne ostavlja prostor žrtvama da odluče kad su istinski spremne javno govoriti o svom traumatičnom iskustvu, te preporučujemo da se ova zakonska odredba otkloni”, istaknula je predsjednica Upravnog odbora Fondacije Udružene žene Nada Golubović, nakon današnje panel diskusije u Banjoj Luci.
Diskusija, u organizaciji Fondacije Udružene žene Banja Luka i organizacije TRIAL International, okupila je predstavnike vlasti, nevladinih i međunarodnih organizacija, udruženja žrtava i stručnjake/inje iz ove oblasti.
Viša pravna savjetnica organizacije TRIAL International Adrijana Hanušić–Bećirovićskrenula je pažnju na to da neke žrtve odustaju od traženja statusa žrtve torture, jer nemaju garancije zaštite identiteta.
„Žrtve torture koje imaju određene mjere zaštite identiteta dodijeljene u okviru krivičnog postupka suočavaju se s poteškoćama pri podnošenju zahtjeva za status žrtve, koji podrazumijeva otkrivanje identiteta. S tim u vezi, preporučujemo izmjenu Zakona koja bi osigurala poseban postupak za ovakve slučajeve”, precizirala je Hanušić Bećirović.
Tokom diskusije razgovarano je i o značajnoj odredbi Zakona koja predviđa pravo na banjsku rehabilitaciju za žrtve. Protok vremena uvećao je posljedice pretrpljene ratne torture. Brojne žrtve smatraju da bi banjsko liječenje i medicinska rehabilitacija olakšali fizičke posljedice preživljene traume, koje se starenjem dodatno manifestiraju. S tim se slažu i medicinski stručnjaci. Međutim, banjska rehabilitacija za žrtve torture nije obezbijeđena ni četiri godine nakon usvajanja Zakona.
„Vlasti nam trebaju pomoći da odemo na fizikalnu terapiju, da dobijemo besplatno banjsko liječenje”, kazala je preživjela žrtva ratnog seksualnog nasilja.
Na događaju je upućen i poziv Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske da raspiše javni poziv za Zakonom predviđenu banjsku rehabilitaciju žrtava torture, kao i da razjasni da li se od žrtava očekuje da snose dio troškova takve rehabilitacije, što je njima neprihvatljivo uslijed lošeg ekonomskog statusa.
NA SJEDNICI UN VIJEĆA ZA LJUDSKA PRAVA UPOZORENO NA PROBLEM PRINUDNE NAPLATE TROŠKOVA POSTUPKA ŽRTVAMA RATA U BIH
Sve veći broj žrtava proteklog rata primoran je platiti hiljade KM troškova postupka Republici Srpskoj nakon što su njihovi zahtjevi za odštetu odbijeni primjenom zastarnog roka. Kako saznaje TRIAL International, nekim žrtvama koje nisu mogle platiti ove troškove je već oduzeta pokretna imovina, što uključuje vozila i kućanske aparate dok se nekima dio iznosa oduzima od mjesečnih primanja poput plata, penzija ili invalidnina. Dio njih obratio se i humanitarnim organizacijama za pomoć. Ovaj problem iznesen je i na trenutnoj sjednici UN Vijeća za ljudska prava kada je zaključeno da je ova praksa „neetična i neprihvatljiva te je u suprotnosti s međunarodnim standardima zaštite žrtava i humanitarnim pravom.“
Sa 22 godine Bahrudin Mujkić je tokom rata preživio brutalna mučenja, čije posljedice živi i danas. „Logor je blaga riječ za taj pakao, kada čovjek prođe četiri zatvora i dva logora. Pošto sam sada slijep, što sam vidio u tom logoru, vidim i sada. I dan danas osjetim polomljene ruke gdje su deformacije.”, kazao je Bahrudin Mujkić. Zbog ratnih tortura koje su zauvijek obilježile njegov život, 2010. godine tužio je Republiku Srpsku, entitet koji je smatrao odgovornim za svoju patnju. Tužba je 2014. godine odbijena primjenom zastarnog roka. Umjesto naknade, on mora platiti 1750 KM troškova zbog neuspjelog postupka. Bahrudinova priča samo je jedna od stotinu sličnih koje preživljavaju žrtve ratnih tortura, koje su nakon rata pokušale ostvariti naknadu štete nastale kao posljedica zločina.
Bosna i Hercegovina nije osigurala adekvatnu naknadu štete žrtvama ratnih zločina. U takvoj situaciji mnogi od njih su se odlučili od oko 2007. do 2010. godine da pokrenu parnične postupke protiv entiteta kojeg su smatrali odgovornim za svoja stradanja, a ponekad i same države. Međutim, 2014. godine Ustavni sud BiH zauzeo je stav o primjeni zastarnih rokova na ovakve tužbe, suprotno relevantnim međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava.
„Kao rezultat takvog stava, osim što su odbijeni tužbeni zahtjevi žrtva ratnih zločina, oni su obavezani da plate veoma visoke iznose naknada troškova postupka. S obzirom na to da se radi o građanima koji su uglavnom slabog imovnog stanja i da mnogi od njih nisu mogli da plate te troškove, pokrenuti su izvršni postupci. Imate tako pljenidbu pokretne imovine, kada se ljudima ulazi u domove i oduzima im se pokretna imovina. Neke od njih imaju suicidalne misli koje im se pojavljuju kao rezultat prijema tog dopisa kojim se one obavještavaju o zakazanim ročištima za izvršenje.“, kazala je Adrijana Hanušić Bećirović, viša pravna savjetnica organizacije TRIAL International
Federalno pravobranilaštvo i Pravobranilaštvo BiH odustalo je od potraživanja troškova postupaka od žrtava i trenutno jedino Pravobranilaštvo Republike Srpske ima aktivne izvršne predmete u kojima od žrtava ratnih zločina traže naplatu troškova postupka.
TRIAL International u BiH već dugi niz godina ukazuje na važnost rješavanja ovog problema, te pruža pravnu podršku žrtvama koje se suočavaju za zakonskim preprekama u ostvarivanju svojih prava. Pored toga, ova organizacija pripremila je video o ovom problemu, prikazujući finansijske, moralne i psihološke posljedice koje ova praksa ostavlja na žrtve. Video možete pogledati ovdje.
DJECA ROĐENA ZBOG RATA PO PRVI PUT PREPOZNATA KAO CIVILNE ŽRTVE RATA
Nakon višegodišnje borbe za priznanjem njihovog postojanja, statusa, i prepoznavanjem posljedica s kojima se nose djeca rođena zbog ratnog silovanja, ova djeca su, po prvi put nakon rata, ostvarila zakonsko priznanje kao civilne žrtve rata. Skupština Brčko distrikta BiH napravila je prvi značajan korak u BiH tako što im je u okviru Zakona o civilnim žrtvama rata koji je usvojen jučer omogućila priznanje statusa. Ovim je djeci rođenoj zbog rata poslana snažna poruka da nisu zaboravljena.
„Pozdravljamo ovaj značajan iskorak, čija se vrijednost ogleda prvenstveno u simboličnom činu konačnog zakonskog i društvenog priznanja djece rođene zbog rata kao posebne kategorije civilnih žrtava rata. Ovo predstavlja presedan kako za Bosnu i Hercegovinu, tako i za Evropu, dok na globalnom nivou ulazi među prva priznanja ove vrste.“, kazala je Adrijana Hanušić Bećirović, viša pravna savjetnica TRIAL International-a, organizacije koja je zajedno sa udruženjem „Zaboravljena djeca rata“ u proteklom period zagovarala priznanje statusa djeci rođenoj zbog rata u BDBiH ali i čitavoj BiH.
Priznavanjem statusa djeci rođenoj zbog rata, Brčko distrikt BiH je prvi dao pozitivan odgovor na međunarodne preporuke za ovu kategoriju žrtava, budući da su nedavno Generalni sekretar UN-a i nekoliko mehanizama UN-a za zaštitu ljudskih prava pozvali države da odgovore na potrebe djece rođene zbog rata. Pored toga, ovakvo priznanje je u skladu sa nedavnom odlukom Međunarodnog krivičnog suda kojom je utvrđeno da su djeca rođena kao posljedica silovanja i seksualnog ropstva direktne žrtve tih zločina te da im pripada pravo na reparacije.
„Ovo je zaista jedan veliki iskorak u borbi za ljudska prava, ovo je zaista presedan kako za Bosnu i Hercegovinu, tako i za druge konfliktne i post-konfliktne države. Mi kao članovi Udruženja Zaboravljena djeca rata jako smo ponosni što smo svojom borbom, svojim glasom doprinijeli ovako važnoj i pozitivnoj priči. Drago nam je da smo doprinijeli da je BiH u nečemu jako važnom i pozitivnom bude prva. Zahvaljujemo se Brčko distriktu BiH na donošenju ovog Zakona, te smatramo da isti ovaj Zakon mora biti usvojen na nivou Federacije Bosne i Hercegovine kao i na nivou Republike Srpske“, kazala je Ajna Jusić, predsjednica udruženja “Zaboravljena djeca rata”.
O djeci rođenoj zbog rata se godinama skoro nikako nije govorilo, čemu svjedoči i činjenica da i danas ne postoje zvanični podaci o tačnom broju ove djece u BiH. Priznavanje statusa djeci rođenoj zbog rata ima višestruk značaj, kako za samu djecu tako i za njihove majke, preživjele ratnog seksualnog nasilja, budući da se ova djeca i njihove majke često suočavaju s problemima koji se vezuju za njihov identitet, stigmatizaciju, marginalizaciju i izolaciju. Majke su ih često odgajale u teškim društvenoekonomskim uslovima, bez bilo kakve dodatne podrške.
BDBiH je ipak ovim Zakonom propustio da u značajnijoj mjeri odgovori na potrebe žrtava, budući da on djeci rođenoj zbog rata nije priznao dodatna pripadajuća prava, kao što su prioritet pri obrazovanju i stipendiranju. Pored toga, civilnim žrtvama rata, uključujući žrtve seksualnog nasilja, nije priznato pravo na banjsko liječenje i medicinsku rehabilitaciju te prioritet prilikom ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu, uprkos preporukama organizacije TRIAL International. Zbog toga, neophodno je da BDBiH u narednom periodu poduzme dodatne korake kako bi pružio potpuniji odgovor na potrebe žrtava.